Kako pomoći djeci prilikom adaptacije na novu sredinu

mother-kissing-child

PIŠE: Olivera Kovačević, master psiholog, porodični i partnerski savjetnik

Adaptacija na novu sredinu je proces kroz koji se, u zavisnosti od karakteristika ličnosti, uvjerenja i vaspitanja, prolazi lakše i sa manje stresa ili ne baš tako lako. Nekako, razvojni period u kom se sa adaptacijama na nove uslove i okolnosti susrijećemo prvi put jeste period djetinjstva.

Sjetite se samo svog polaska u vrtić, školu, na ekskurziju ili spavanje kod drugara prvi put. Kakva osjećanja taj period danas budi kod vas? Da li osjećate uzbuđenje, tremu, neizvjesnost ili nelagodu? Upravo takav osjećaj može imati i vaše dijete.

Nešto što djeci može predstavljati otežavajuću okolnost prilikom prilagođavanja na novu sredinu jeste upravo uvjerenje da je nepoznato ujedno i loše. Svako iskustvo kroz koje tek treba da prođemo nema ni plus ni minus predznak. Mi smo ti koji mu taj predznak dajemo.

Ono što se u praksi pokazalo kao čest slučaj jeste da upravo emocije, uvjerenja i značenje koje roditelji pridaju nepoznatoj situaciji, vaspitanjem prenose i na svoje dijete. Razmislite. Kako ste se osjećali kada je vaše dijete krenulo u vrtić ili školu? Na koji način ste mu objasnili šta ga tamo čeka? Ukoliko ste vi pretjerano uplašeni, nervozni ili razdražljivi biće i vaše dijete. Ukoliko normalizujete svoja osjećanja i uvjerenja, moćićete to isto da uradite i kod svog djeteta. Djeca uče po modelu, a u njihovim glavicama najbolji i najidealniji model ste upravo vi.

Prije nego što sa dijetetom krenete u nepoznato, jer adaptirate se na novu sredinu i aktivnost i vi zajedno sa njim, bitno je da jedan vremenski period prije samog iskustva provedete u razgovoru i davanju značenja samoj situaciji.

Pričajte o tome šta vas čeka, koje su lijepe strane novog iskustva, šta je to što ćete zajedno dobiti polaskom u vrtić, školu ili odlaskom na sport i ekskurziju. Dajte dozvolu djetetu da vam ispriča svoja očekivanja, strahove, uvjerenja. Sjetite se sebe u toj situaciji, pa nešto i pretpostavite, pitajte, raspitujte se. Vi ste najbolji učitelj, psiholog ili mudrac svom djetetu.

Djeca ne mogu da prepoznaju svoje emocije, niti da ih prihvate, ukoliko ih mi tome ne naučimo. Upravo periodi adaptacije na novu sredinu su idealni za podsticanje emocionalne inteligencije kod djece. Time što ćete pričati sa djetetom kako se osjeća, koliko su emocije jaka (npr. na skali od 1 do 5), kako ih ono doživljava, učite ga da prihvata, razumije i normalizuje sve što se u njemu dešava. Učiniće vam se, vjerujem, da je vaše dijete malo da razumije svoje emocije, ali preporučujem vam da probate, pa onda zaključite. Emocionalna inteligencija se razvija od najranijeg djetinjstva. Tada je dijete kao “mali sunđer”, sve upija.

Adaptacija se mnogo lakše i brže prevazilazi ukoliko smo dosledni. Ukoliko dijete ulazi u novu sredinu, vrlo je bitna konstantnost njegovih postupaka. Bez obzira koliko ono svojim postupcima izbjegava odlaženje u novu sredinu, objasnite mu da je važno redovno odlaženje na ona mjesta na kojima nam nekada baš i nije najprijatnije da boravimo. Nelagoda će proći što smo češće u samoj situaciji. Na ovaj način ga učite da prihvata odgovornost za svoje postupke, da mu neće sve u životu biti prijatno i lagodno, a opet će morati da se izbori za sebe.

Velika je lekcija naučiti svoje dijete da život nije bajka, idealno mjesto gde nas čekaju samo prijatnosti i lako dolaženje do cilja. Potrebno je objasniti mu da mi sami, našim postupcima, mislima i osjećanjima stvaramo upravo to prijatno mjesto za nas i ljude koje volimo.

Izvor: Psihologično

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply