Zašto današnja djeca pate od nedostatka koncentracije i kreativnosti

ntc-ucenje2

PIŠE: Ranko Rajović, autor NTC sistema učenja

Roditelji su prvi i najvažniji učitelji i oni utiču na skoro sve aspekte dječjeg razvoja. Puno govorim o greškama koje nesvjesno naprave, ali bih dodao još nešto. Nije potrebno djecu zatrpavati igračkama, jer od puno igračaka baš i nema puno koristi. Dijete se sasvim lijepo igra i kad ima manje igračaka, pa svojom maštom dodaje elemente da uljepša igru. Važno je da roditelji prepoznaju interesovanja djeteta, pa da preko tih specifičnih interesovanja aktiviraju misaone procese, nove ideje, a tako se razvija i kreativnost.

Na primjer, ako dijete voli dinosauruse neka mu kupe 3D dinosauruse, slagalicu sa dinosaurusima. Mogu da kupe i atlas svijeta pa će dijete naučiti države svijeta, jer ga interesuje na kojoj teritoriji su živjeli dinosaurusi, zatim mogu da pogledaju neki film o njima, da kupe male figurice dinosaurusa kojima može da napravi puno novih igara i scena. Sve te aktivnosti doprinose razvoju kreativnosti. I kada dijete krene u školu, taj istraživački duh, maštu i kreativnost moramo da podstičemo i dalje.

Prvo što učitelji moraju da znaju jeste da su likovno, muzičko i fizičko jako važni u periodu intenzivnog razvoja mozga, a to je do dvanaeste godine. Nije skroz tačno da muzičko i likovno aktiviraju samo desnu, a matematika, gramatika i logika lijevu polovinu mozga. Mozak je jedan organ i ne možemo ga baš tako lako dijeliti na dvije različite polovine. Svaka ima svoju funkciju, ali one zajedno i sinhrono rade. Najveću površinu kore velikog mozga zauzimaju asocijativne regije i po rasprostranjenosti se vidi koliko su one važne.

Zato je važno aktivirati ih sinhrono, a idealan način je sviranje instrumenta i kompleksni pokreti. Iz mojih istraživanja jasno je da za ukupni razvoj biološkog potencijala, moramo aktivirati sve regije zajedno i da u periodu razvoja mozga ne možemo dijeliti aktivnosti na lijevu i desnu polovinu. Moramo aktivirati (i to sinhrono), velike regije mozga, pa je jako važno da u periodu razvoja, posebno do 12-te godine što više pažnje u školi posvetimo predmetima kao što su likovno i muzičko.

Fizičko je takođe važno, jer je djetetu potrebno što više kretanja. U istraživanjima sprovedenim u SAD i Kanadi, u periodu od 2008. do 2010. godine, dokazano je da ukoliko nema dovoljno aerobnih aktivnosti, može doći do smanjenja dubokih struktura velikog mozga, a to može smanjiti kognitivne sposobnosti djeteta.

Još jedna stvar je važna za učitelje i nastavnike. To je činjenica da je reproduktivno učenje najniži način učenja i da moramo da koristimo druge, efikasnije metode i tako pomognemo djeci da lakše savladaju gradivo u školi i da nauče da misle i povezuju informacije.

Ako gledamo fiziologiju mozga, onda je reproduktivno učenje najniži nivo učenja. To je toliko nizak nivo, da često kažem da reproduktivno učenje za mozak skoro i da ne postoji. Učenik koji tako uči mora da ponovi lekciju po 10 do 20 puta i opet da je zaboravi. Ali ako koristimo znanja iz fiziologije, onda je jasno da moramo da napravimo iskorak i da koristimo metode koje će mozak lakše prihvatiti, memorisati i naučiti.

Učenje treba da postane igra

Tim metodama se bavi NTC sistem učenja i koristimo razne igre, koje učenici i doživljavaju tako, a usput nauče puno toga. Tada shvate da učenje može da bude i igra, a onda kada tako počnu da rade svakodnevno, oni to rado prihvataju, jer brzo vide rezultate. Dobiju samopouzdanje, nemaju strah od škole, ocjene su bolje, više nauče i duže to pamte, a što je najvažnije, u ovim metodama moraju stalno da misle.

Cilj NTC metode je da razvija mišljenje, što nažalost nije toliko izraženo kod učenja napamet. To je jedan od najvažnijih razlog za uspjeh NTC programa i upravo zbog svega navedenog program NTC je i dobio nagradu svjetske Mense 2015. godine, za doprinos razvoja društva u cjelini.

Odgovorne osobe moraju da traže nova rješenja, da angažuju najbolje stručnjake i da pomognu da mijenjamo ono što se pokaže kao neefikasno. Ovo moramo ozbiljno da shvatimo, jer vrijeme ide jako brzo, a to se vidi po epohalnim (stoljetnim) otkrićima. Nekad su to bila velika otkrića, jednom u 100 godina, a danas ih imamo svake 2-3 godine. Jasno je da će se promjene u svijetu brzo dešavati, u svim oblastima.

Ako je država nekad nastajala i nestajala za 500 godina, to će danas biti za 50. Pitanje je, a šta će biti sa državama koje imaju 20 do 30 generacija funkcionalno nepismenih učenika? Nema više vremena da čekamo novu reformu za 5 ili 10 godina, da čekamo da Finska ili Njemačka nađu rješenje, pa da mi to kopiramo… Vidimo da i oni imaju probleme, da lutaju, da ne znaju šta je najbolje, kako da pomognu učenicima. Finska koja bila uzor svim državama Evrope, napušta polako svoj sistem i tamo traže drugo rješenje. Mi moramo već danas da krenemo u reformu i da tražimo svoj model obrazovanja koji počiva na našem jeziku, kulturi, tradiciji, načinu života i da tako pomognemo i učiteljima i učenicima.

Mislim da generalno imamo situaciju da su djeca sve slabija. Naravno neko dijete iskoči po svojim sposobnostima, ali mišljenje učitelja (radio sam nekoliko istraživanja) je da su djeca danas slabija u odnosu na djecu pre 10 godina u nekoliko oblasti koje smo ispitivali: motoričke, matematičko logičke, rječnik i opšte znanje.
Uticaj na to svakako imaju roditelji, a najveći problem je prezaštićivanje i roditelji koji sve poslove obavljaju umjesto svoje djece.

Drugi problem je nedostatak kretanja i složenih motoričkih aktivnosti. Prije 30 godina djeca su bila od jutra do mraka u pokretu, a išla su na spavanje oko 20 časova. Danas se djeca manje kreću, nisu na igralištu, nego gledaju TV, igraju video-igrice i sl. Nisam protiv kompjutera, ali moramo da znamo da odredimo granicu djetetu.

Razvojne smetnje su u porastu, sve je više djece sa smetnjama u govoru ili imaju smetnje kada pišu ili čitaju, ne mogu da računaju, nemaju koncentraciju, ne mogu da upamte lekciju. Teško je dati odgovor na to, iako često čujem da je problem genetika. Ipak mislim da nije samo to, da veliki uticaj ima promjena okruženja. Mi smo rezultat prilagođavanja i hiljadama i milionima godina ljudi su se razvijali u interakciji sa okolinom. I to se polako dešavalo. A danas se okruženje jako brzo mijenja, a znamo da okruženje utiče na razvoj kognitivnih sposobnosti. Sigurno da okruženje može da utiče i pozitivno, ali i negativno.

Mislim da je kod razvojnih smetnji, došlo do negativnog uticaja okruženja, prije svega zbog grešaka koje roditelje naprave u periodu razvoja djeteta. Prezaštićivanje je problem. Dijete ne razvija svoje biološke sposobnosti zbog roditelja koji su uplašeni da će dijete da padne, da se povrijedi, da će slomiti nogu ili ruku… Normalno je da dijete padne, tako da je uloga roditelja da obezbijede okruženje gdje se mogućnost povrede svodi na minimum, a ne da sputavaju dijete, na primjer ako skače, neka skače u plitkoj vodi, na pijesku, na travi, a ne na krevetu. Ali, ako skače i na krevetu, onda oko kreveta ne smiju da budu flaše, čaše, lego kocke.

Pokret je važan i uvijek je lakše imati takve pokrete u prirodi, u parku, u šumi nego u stanu. Zato je savjet roditeljima, vodite djecu na planinarenje, u šetnju, na igrališta. Tada se sve regije kore velikog mozga povezuju, što pomaže kasnije u školi u procesu učenja, pa neće biti toliko problema sa učenjem i koncentracijom.

Teško je popravljati greške roditelja, pa je jako važno da radimo edukaciju i roditelja i vaspitača i učitelja. Svi moramo da se bavimo ovim problemom, jer jedino tako možemo da pomognemo da dijete dosegne svoje biološke sposobnosti. Napisao sam knjigu “IQ djeteta, briga roditelja”, kao i priručnik “Kako uspješno razvijati IQ djeteta kroz igru” da pomognem roditeljima i vaspitačima da ne prave velike greške i da ih naučim da ih poprave (ako su već napravili neki problem u razvoju djeteta). Imamo i sajt www.ntcucenje.com gde obrađujemo pojedine teme koje su interesantne roditeljima, ali i vaspitačima i učiteljima, pa tako dodatno pomažemo svima njima da uoče i isprave greške.

Djeca misle da se igraju, a to je veliki motiv za njih. I sve tako igrajući se, oni nauče sve što im na taj način želimo prenijeti. I još nešto, oni misle, povezuju, dobijaju nove ideje i razvijaju kreativnost.

Moramo da krenemo sa reformom, što prije to bolje. Već sam rekao da vrijeme brzo prolazi i ozbiljne države traže rješenje, brzo mijenjaju strategiju, način rada sa djecom. Luksuz je da čekamo 5 ili više godina ili još gore, da čekamo da neka država nađe bolji model, pa da ga kopiramo. Male reforme neće pomoći, one moraju biti sveobuhvatne. Moraju obuhvatiti roditelje, vaspitače, učitelje i nastavnike.

Razvoj funkcionlanog znanja i kreativnosti je prioritet svake države. Kreativnost je stvaranje nečeg novog i nečeg korisnog. Za to su potrebne ideje, razmišljanje i povezivanje informacija. Tako da bi razvoj kreativnosti morao da bude jedan od prioriteta obrazovanja za 21. vek.

Ideje su danas najskuplje, one skoro da ne postoje. Ako hoćemo da idemo naprijed kao društvo, moramo da razvijamo kreativnost i povećamo upotrebno, funkcionalno znanje djece. A testovi pokazuju da su naša djeca ispod prosjeka u odnosu na vršnjake iz Evrope, a evropski učenici su slabiji u odnosu na Istočnu Aziju.

Dakle, funkcionalno znanje je jedan od prioriteta Evropske unije, pa za nas koji smo slabiji od njih po tom pitanju, funkcionalno znanje mora da bude prioritet na kvadrat. Da bi to popravili, prvo moramo edukovati roditelje koji ponekad iz najboljih namjera uspore ili oštete razvoj djeteta, pa tek onda vaspitače i učitelje. Ako ne budemo svi sarađivali, teško da možemo da napravimo velike promjene.

NTC metoda je akreditovana i sada je to stručni seminar i za učitelje i za vaspitače u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Češkoj i Srbiji, a radimo sa obrazovnim institucijama na implementaciji programa u još 10 država Evrope (Norveška, Švedska, Italija, Bugarska, Grčka, Mađarska, Slovačka, Švajcarska, Rumunija i počinjemo sa primenom u Njemačkoj).

Seminari su osmišljeni kao jednodnevni (4 x 45 min) kako bi roditelji naučili osnovne stvari o razvoju djeteta, o greškama koje mogu usporiti ili oštetiti razvoj djeteta i kako to popraviti. Nažalost, seminare održavamo rijetko, jer zbog brojnih obaveza ne stižemo, ali svi roditelji se mogu informisati preko naše internet stranice www.ntcucenje.com.

Jedan od načina da roditelji nešto nauče su i radionice za djecu. U toku su prijave za radionice za djecu, tako da svi roditelji koju upišu djecu na radionice, imaće priliku da budu na nekom od predavanja, kada će naučiti osnove programa.

Ako se u načinu vaspitanja i obrazovanja ništa ne promeni, kakvo društvo možemo očekivati u budućnosti i koja bi bila vaša poruka nastavnicima i roditeljima kada je reč o njihovoj saradnji na istom zadatku – izvođenju naše dece na pravi put?

Izvor: Zelena učionica

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply