Kako pomoći djetetu da prebrodi strah od odvajanja?

separacija

PIŠE: Nikolina Milosavljević, psiholog i savjetnik za roditelje

Marta (3 godine) je krenula u vrtić prije nedjelju dana, a njena majka je već zabrinuta u vezi sa njenom brzinom prilagođavanja. Od prvog dana Marta se jako uznemiri svaki put kada vidi zgradu vrtića i jako stegne majku i ne pušta je. U hodniku pored ormarića, Marta vrišti i kroz suze govori majci: “Ne! Mama! Ne! Neću!”. Majka je već vrlo zabrinuta za način kako njeno dijete podnosi odvajanje. Vaspitačica uzima Martu u naručje i pokušava da joj skrene pažnju na jednu igračku sa kojom se vrlo lijepo igrala dan ranije. Majka, potpuno slomljena, zabrinuta i tužna prati ih pogledom, i kada se zatvaraju vrata, čuje svoje dijete koje počinje ponovo da plače, nakon uvida da majka nije u prostoriji. U tom momentu, Martinoj majci je došlo da otvori vrata i uzme svoje dijete nazad zato što ne može da izdrži da sluša kako njeno čedo plače.

Svaki put kada se primaju nova djeca u vrtić, ovo su svakodnevne pojave i ovaj strah koji preživljava i Marta, a i njena majka, se u stručnoj literature naziva strah od odvajanja, odnosno separaciona anksioznost. Strah od odvajanja od roditelja ili stratelja je normalna razvojna i evoluciona pojava. Kod neke djece počinje da se budi već sa 6 mjeseci života, a jako je izražen do 6 godine života. Postoje situacije kada se separacioni strah može javiti i kod starije djece pa i kod tinejdžera. Zapravo, svi mi imamo u sebi taj strah od odvajanja (od roditelja, bliskih osoba, svog djeteta) ali je pitanje kako ga ispoljavamo i kako upravljamo njime.

Da biste pomogli svom djetetu da se lakše izbori sa ovim strahom od odvajanja (ali bilo kojih drugih anksioznosti) važno je preduzeti sledeće korake:

1# važno je znati da su neka dejca jednostavno rođena takva da su strašljiva po prirodi, tj. da im je osjećanje anksioznosti po rođenju dato kao “dominantno” osjećanje. To praktično znači da se dijete nikada neće osloboditi svojih strahova i uvijek će se oni javljati u nekom obliku u toku njegovog života. Drugim riječima, ne možemo tek tako mijenjati djetetov temperament. Zbog toga je važno da roditelj prihvati dijete sa njegovim emocijama i da mu pomogne da ih imenuje. U primjeru sa Martom, dobra odluka bi bila da majka validira djetetova osjećanja. Na primjer, mogla bi joj reći nešto slično sledećem:

“Znam da ti je teško i da se bojiš zato što ostaješ ovde, a mama ide. I mami mi bilo teško da je na tvom mjestu. Ja vjerujem u tebe da ćeš da izdržiš. Mama se vraća kada završi posao, a onda ćemo ti i ja da idemo negdje gdje možemo da se igramo i družimo cio dan.”

2# Iako je teško mijenjati djetetov temperament i činjenicu da su rođena sa tim osjećanjem anksioznosti, potrebno ga je ipak učiti kako da se nosi sa osjećanjema straha i pretjerane brige. Djeca kada brinu i strahuju u svojoj glavi imaju najcrnje scenarije koji mogu da im se dogode ukoliko se odvoje od svojih roditelja. Na primjer Marti iz primjera sa početka se vjerovatno mota po glavi da će se nešto loše desiti majci i ona se nikada neće vratiti po nju. Kada roditelj razgovara sa djetetom o tome šta ga konkretno brine, potrebno je iskoristiti te situacije da ga uči da te potencijalne loše događaje sagledava kroz prizmu vjerovatnoće. Drugim riječima, istina je da postoji nekakva mogućnost da se nešto dogovodi, ali koja je vjerovatnoća da se to desi?  Uglavnom je ta vjerovatnoća vrlo niska i ukoliko dijete izabere da mnogo razmišlja o tome, može propustiti da uživa u nekim ljepšim stvarima, kao što je, na primjer, igra sa drugarima u vrtiću.

3# Nerijetko se desi da, ako je roditelj rekao djetetu da će doći po njega odmah čim se završi posljednji čas u školi, ako roditelj zakasni i 5 minuta, dijete može imati ispad nezadovoljstva kada se roditelj pojavi. Takvo ponašanje djeteta može biti posljedica straha od odvajanja. Ukoliko roditelj zna da mu je dijete po prirodi strašljivo, ove situacije su dobre prilike gdje (kada se dijeie smiri) roditelj može objasniti da iako je kasnio ništa se loše nije dogodilo i da nekada ne treba vjerovati u potpunosti svojim mislima i negativnim slutnjama. Takođe, bilo bi poželjno ponuditi djetetu i druge opcije o kojima dijete može da razmišlja kada se ponovo desi situacija da roditelj kasni. Na primjer: gužva je u gradu, kasni autobus, zakrčenje na putu, šef tražio od roditelja da ostane još 5 minuta duže da završi neki posao itd.

4# Često djeca koja su pretjerano anksiozna traže garanciju sigurnosti u budućnosti da se taj najcrnji scenario neće dogoditi. To je njihova podsvjesna želja da kontrolišu događaje u budućnosti kako bi smanjili rizik loših događaja. Upravo zbog toga, zadatak roditelja je da uči dijete da postoje stvari koje dijete može da kontroliše, kao što je regulacije njegovih strahova i briga, ali da postoje neke stvari koje nije u stanju da kontroliše. Ono što dijete, niti bilo koji čovjek na planeti zemlji, ne može kontrolisati jesu događaji u budućnosti, tj. da li će se desiti nešto loše.

5# Postoje roditelji koji su sami po sebi anksiozni i zbog svojih strahova i briga mogu dodatno da doprinesu da se kod djece pojača taj strah od odvajanja. Zbog toga je važno da i sam roditelj radi na sebi i uči tehnike prepoznavanja i regulisanja osjećanja anksioznosti. Na taj način doprinose boljem mentalnom zdravlju djeteta i njegovom normalnom emocionalnom razvoju.

U situaciji sa Martom, bilo bi poželjno da bez obzira na to što plač njenog djeteta zvuči srceparajuće i budi u njoj želju da prekine tu agoniju, ipak bi se trebalo vratiti u realnost i razmišljati o tome da Marta ne ostaje negdje gdje može da joj bude loše, već  ostaje sa vaspitačicama koje znaju svoj posao i koji rade već godinama. Takođe, ukoliko bi odlučila da prekine tu “agoniju”, zapravo, dugoročno gledano, ona je produžava.  Tim postupkom majka šalje poruku svom djetetu da nema povjerenje u njega da može da izdrži frustraciju i da nije dovoljno hrabro da se suoči sa strahom. Zato treba imati na umu da puštanjem djeteta da bude u toj neugodnoj situaciji zapravo pomaže djetetu da uči jednu važnu životnu vještinu: suočavanje i borba sa svojim strahovima.

6# Postoje situacije kada se kod djeteta razvije takozvani poremećaj separacione anksioznosti.  Ukoliko, uprkos svim ovim pokušajima da roditelj nauči dijete da drugačije sagledava svoje brige i strahove, dijete i dalje pokazuje jak strah, kada je bez roditelja konstantno plače (čak i satima) dok se majka ili otac ne pojave, želi konstantan fizički kontakt sa roditeljem, ima noćne more povezane sa odvajanjem i drugim opasnostima itd, onda je potrebna konsultacija sa profesionalcem koji radi sa djecom.

Izvor: Koučing za roditelje

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply