Sloboda bi trebalo da bude mogućnost izbora, a ne odsustvo pravila i obaveza

dijeteljutoPIŠE:Mama Marija

Ne želim i trudim se da se ne čudim, ne zamjeram, a najmanje osuđujem. Moji pogledi na svijet i dešavanja u njemu su moji i nikako ne mogu očekivati da ih drugi nužno dijele sa mnom. Isto kao kada bi mene neko pokušao ubijediti u ispravnost svojih na uštrb mojih stavova. Mogu saslušati, razmisliti, procijeniti, ali svako insistiranje ne bi bilo kulturno. Različita mišljenja i postupke bazirane na njima treba prihvatiti i poštovati. Sve je to tačno. Ali… Ponekad ne mogu da ne izrazim čuđenje.

Mislim nekako da, bez obzira na sva prava na različitosti stavova pomenutu u prethodnom kontekstu, ipak postoje neke univerzalne, opšteprihvaćene norme koje, kao nepisana pravila, moramo poštovati. Zaklinjemo se da od svoje djece želimo da napravimo dobre ljude, da ih izvedemo na pravi put, jer to nam i jeste suštinska misija. Vagamo između jasnih smjernica koje vode tim putem i pružanja slobode kako se prelazak njega ne bi pretvorio u hod pod teretom. Ali, šta zapravo predstavlja ta sloboda? Koliko je slobode dovoljno da ne poruši ogradu koja služi kao štit od stranputice? Koliko je to premalo slobode i kako izbjeći stvaranje osjećaja kod djeteta da je sputano nevidljivim preprekama?

Ni ja ne posjedujem preciznu vagu za to. Trudim se da održavam balans oba tasa. Plašim se većeg naginjanja na bilo koju stranu. Možda ja pod činjenjem onog što podrazumijevam kao roditeljsku obavezu, zapravo ispadam control freak. Ipak, ne uspijevam se distancirati od stava da postoje pravila koja se moraju poštovati u ličnom porodičnom i društvenom životu i da ona nikako ne znače ugrožavanje vlastite slobode već, u krajnjem, spriječavaju nasrtaj na slobodu drugih.

U brojnim situacijama sam bila podstaknuta na ovakvo razmišljanje. A, konkretan povod da svoje viđenje ove teme prebacim na papir bila je situacija kojoj sam prisustvovala kao posjetilac jedne igraonice. Tada su u prostor, bukvalno upala, dva dječaka od nekih devet – deset godina. Za njima je ušla njihova majka. Dok je ona na recepciji plaćala, njeni potomci su u trku uletjeli u prostor predviđen za roditelje, pritom oborili stolice, bez da su se okrenuli na njihov jaki tresak o pod. Prišla im je djevojka zaposlena tu i zamolila ih da se vrate i podignu stolice, što su zaista i učinili, ali uz ispuštanje zvukova koji se dovode u vezu sa onomatopejom. Da nijesam uhvatila djevojčin zbunjeni pogled koji je tražio potvrdu da se ovo zaista dešava i da joj se nije učinilo, i ja bih pomislila da su moji receptori sluha i vida nešto zabrljali, a mozak dodatno pogrešno posložio dobijene informacije. Malo pribrana upitala ih je zašto se tako ponašaju, ali odgovor nije dobila, jer su dječaci već bili na spravama u igraonici. Tada se u prostoriji pojavila majka čiji stav, izraz lica, polu-osmjeh načinjen izvijanjem usana na jednu stranu i pogled nedvosmisleno su postavljali pitanje: Šta to nije jasno? Iako je pitanje prepoznato, ostalo je bez našeg odgovora, ali ne i njenog pojašnjenja: »Moja djeca imaju apsolutnu slobodu«.

Nijesam pitala ništa, a i da jesam, ma koliko me zanimalo, izbjegla bih pitanje o tome kakve efekte dugoročno očekuje od takvog stila vaspitanja. Ne smatram da bi to bilo umjesno. Ipak, ostala sam sa pitanjima i uskraćena za saznanje od kada se nedostatak lijepih manira poistovjećuje sa slobodom? Zašto se postavljanje smjernica u cilju učenja lijepom ponašanju smatra sputavanjem? Djeca, budući odrasli ljudi, su društvena bića, da li mi koji smo ih donijeli na ovaj svijet imamo pravo da im svojim, usudiću se reći, nečinjenjem na polju vaspitanja, omogućimo da svojom, nazovi, slobodom ugrožavaju tuđu?

Ova pitanja mi ne naviru zato što brinem tuđu brigu. Briga za djecu je prvenstveno roditeljska obaveza. Upravo zato me se sve ovo i tiče, jer brinem za svoju djecu kada su u prisustvu nekog kome procesom vaspitanja nije usađena potreba da poštuje ograničenja bilo koje vrste, pa ni kada je u pitanju ispoljavanje oblika destruktivnog ponašanja.

U procesu vaspitanja djece slobodu doživljavam kao ostavljanje mogućnosti izbora i donošenja odluka za koje moraju preuzeti odgovornost, nikako ne kao odsustvo pravila i obaveza. Ali, opet je to samo moje shvatanje.

SOS linija baner

Leave a Reply