Očekivanja

ocekivanja2PIŠE: Ivana, blog Roditeljstvo i odrastanje

Od vas tražim samo jedno, a to su dvije stvari, Red, rad i disciplina, govorio je jedan roditelj. Koliko zbunjujućih poruka u jednoj rečenici za dijete, a sasvim razumljivih za odraslog, koji ih izgovara. S tim da ako ih je roditelj izgovorio kao putokaz djetetu, bilo bi poželjno da ih je sročio tako da djetetu budu lako razumljive i prihvatljive.

Kakve poruke šaljemo djeci? Da li kao iz navedenog primjera, da li jasne ili dvosmislene ili možda drugačije od onoga kako sami živimo? Možemo djeci neprekidno da govorimo da je zdravo da peru zube ujutro i uveče obavezno, preko dana ako su prilici nakon obroka. I to je u redu. Možemo djeci da govorimo da je ljepše i zdravije da veče završe uz čitanje knjige. Ima mnogo primjera gdje djeci dajemo uputstva kako zdravo da se hrane, sa akcentom recimo na šargarepu. Da je prihvatljivo da prljavi veš uvijek stave u korpu za veš i namjeste krevet nakon ustajanja. Da se voda pije pola sata prije obroka, da nije zdravo zalivati zalogaje vodom ili još gore sokovima, a da vodu neposredno nakon obroka piju samo ako su mnogo žedna, jer se hrana bolje vari ako se sa vodom sačeka. Situacija je bezbroj. Ajmo redom.

Šta se dešava ako roditelj rijetko ostavi veš u  korpu za veš ili ako nije sklon da tako revnosno pere zube, kako djecu uči riječima? Ili ako roditelj umjesto knjige gleda program na televiziji, a pri tome ne može ni da pogleda šargarepu, naravno obožava da pije vodu odmah poslije obroka. Da još jasnije obojimo primjer, recimo vode. Ona se i u vrtićima djeci servira nakon obroka, da se ne napiju previše, jer onda neće moći da ručaju. Umjesto da se voda da djeci prije nego što ručak i počne.

Navela sam veoma banalne primjere, svjesno, jer iz ovih svakodnevnih situacija vidimo koliko se poruke koje šaljemo djeci verbalno, razlikuju od onih koje sami upražnjavamo. Šta mislite koje će modele ponašanja djeca lakše i prije prihvatiti? Apsolutno se slažem da treba da postoji granica, jasno postavljena, ja sam roditelj i mnogo sam stariji ode tebe i ja neke stvari mogu da radim, koje ćeš i ti moći kada porasteš. Tu nema mjesta raspravi ili nesporazumima, ako se djeci objasni na njima shvatljiv način. Pričam o dnevnim rutinama, o navikama, o kvalitenom provođenju vremena, koje će biti dobar primjer našoj djeci. Brzo djeca otkriju da su prevarena i da roditelj jedno priča, a drugo pokazuje svojim djelima. Ako se i gleda televizija, neka se gleda u porodičnom okruženju, jedan vremenski period. Ono što je samo za odrasle, neka se gleda kada djeca spavaju, ako već roditelj sebi ne umije ili ne želi drugačije da osmisli vrijeme.

Navela bih i primjer škole i obaveza koje idu tokom školovanja. Koliko će djetetu biti važan segment obrazovanja u prvim godinama najviše zavisi od roditelja. I kasnije su veoma važne naše smjernice, ali se temelji postavljaju na početku. Kako će djetetu biti važno da obavi svoje obaveze u vezi sa školom, ako se roditelj ne interesuje previše ili ni malo za gradivo koje je dijete prešlo, za način na koji dijete uči? Možda se naše dijete ne snalazi najbolje u onome što se od njega očekuje ili još gore što se podrazumijeva. Šta se podrazumijeva, da zna da uči čim je krenulo u školu, je li to ideja? Treba neko da mu pokaže kako se uči, pomogne ako se dijete ne snalazi najbolje, a velika je razlika imeđu lovca na greške i roditelja prijatelja. Roditelj prijatelj će već sam osjetiti ako djetetu negdje nešto škripi, jer ga prati, u toku je, daje djetetu na važnosti. Šta uostalom znače tvrdnje,  Neka sam uči i ja sam, pa, vidi me dokle sam dogurao. Ne mislim pod pomaganjem da umjesto djece nešto radimo, već da se interesujemo, da povremeno odemo u školu, a da pri tome dijete ne osjeća strah zbog našeg susreta sa učiteljima ili nastavnicima, jer ako ga pratimo, mi i znamo stanje u školi, odlazimo da vidimo ima li nekih promjena koje su nam usljed svakodnevnih obaveza možda promakle. Ne možemo da ne odemo ni na jedan roditeljski sastanak ili da to veoma rijetko činimo, nije prihvatljivo da kao roditelji ne znamo krajnji uspjeh našeg djeteta. Jer ako se tokom cijele školske godine nismo pretjerano interesovali kako se naše dijete snalazi u školskom okruženju i kako se nosi sa obavezama, šaljemo mu nedvosmislenu poruku da škola i nije previše važna i time otvaramo djetetu put da u početku nesvjesvno, a kasnije mnogo svjesnije, pomjera granice i počinje da ne govori istinu.

Lični primjer prije svega, uz pravila i podršku. Nadanja i očekivanja da ostanu u našim glavama i srcima, a djeca će svoj put već pronaći, ako igramo za isti tim. I cvijet kad zalivamo i to činimo s ljubavlju ima veće šanse da se pravilno razvija i raste.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply