Zašto djeca imaju tantrume na ljetovanju i šta da (u)radite?

tantrumi2

PIŠE: Dragana Aleksić, family coach

Jedva ste dočekali godišnji odmor, pažljivo izabrali destinaciju i isplanirali sve detalje. Ostaje samo da narednih desetak dana uživate. Ali, iz nekog razloga vaše dijete ne misli tako, niti vam svojim ponašanjem to dozvoljava…

Vaš trogodišnji mališan koji se inače sasvim lijepo ponaša, ima usklađen ritam spavanja i hranjenja, već uveliko hoda, umije da se zaigra sa drugom djecom, na ljetovanju se potpuno promijenio. Kenjkav je, a neće da odspava popodne, na plaži neće da bude sa drugom djecom, možda ih čak i gura i udara, u sobi udara glavom u zid i plače…

Šta se desilo, kada je postao tako bezobrazan, pitate se? Dobra vijest je da djeca koja se ovako ponašaju nisu bezobrazna i da roditelji ne treba tako da ih posmatraju. Jer, koje dijete može preko noći stvarno da postane „bezobrazno“, a i zašto bi?

Sa druge strane, ovakvo ponašanje djeteta i te kako utiče na roditelje, jer se ideja o odmoru i uživanju polako gubi u magli. Ograničen broj dana odmora i prevelika želja da to stvarno bude onako kako su zamislili, čine da ove situacije sa djetetom djeluju još drastičnije, što ih polako, ali sigurno uvodi u stres.

Što je tenzija veća to je prostor za razumijevanje djeteta i njegovog ponašanja manji, a načini za rješavanje svedeni na grdnje i kritike. Jasno je da je u ovom trenutku san o idealnom odmoru odleteo poput leptira na vetru…

Može li se preduprijediti ovaj scenario?

O ovakvim situacijama je korisno razmišljati bar nekoliko sedmica unaprijed, jer iz primjera se vidi da kada smo direktno „uključeni“ u neželjeno dešavanje, smanjuju se opcije za konstruktivno rješenje. Dakle, prije odlaska na ljetovanje roditelji treba da budu upoznati sa razvojnom fazom svog djeteta, šta ono u tom uzrastu može, koji su mentalni kapaciteti i motoričke sposobnosti. Što je dijete mlađe, to će roditelji morati da povedu više računa šta i kada će raditi sa njim, kakva očekivanja i zahtjeve će imati…

Često od prevelike sreće što idu sa djetetom na more roditelji žele baš, baš, sve da mu pokažu, da ga svuda vode, da mu daju sve da proba, da mu kupe sve za plažu – od kofica, loptica, guma, mišića, bazenčića… I to je divno i zabavno roditeljima,  ali djetetu ipak nepotrebno…

Ukoliko roditelji primijete da dijete mijenja ponašanje, prvo što treba da urade je da provjere da li su zadovoljene osnovne fiziološke potrebe zbog kojih bi dijete takođe moglo da bude uznemireno – glad, žeđ, toplota, umor, potreba za toaletom…

Napadi bijesa (tantrumi) nisu loše ponašanje djeteta, niti je ono bezobrazno. Tantrumi su „posljedica“ emocije sa kojom dijete ne može da se izbori jer je preintenzivna za njega. Djetetu koje ima napad bijesa potrebno je saosjećanje, zagrljaj, ljubav, razumijevanje.

Djeca uče tako što posmatraju, slušaju, osjećaju i stvaraju lično iskustvo, a sve informacije (baš kao i mi) primaju preko čula. Međutim, razlika između djece i odraslih je u tome što je prostor za primanje i obradu informacija kod njih veoma skučen i kada ih ima previše, dolazi do preterane stimulacije. Djeca tada postaju previše uzbuđena, uznemirena, a emocije koje osjećaju su za njih preintenzivne.

Ove emocije dijete bukvalno osjeća u tijelu i mora nekako da ih ispolji, „izbaci“ jer njegov mozak nema kapacitete da ih sve istovremeno obradi. I onda uslijedi „neprimjereno“ ponašanje – vriska, guranje, otimanje, udaranje glavom o pijesak ili zid, i slično. Ovo nikako ne znači da je dijete naprasno postalo bezobrazno, nego da su mu čula previše stimulisana.

Zašto do toga dolazi?

Dati istovremeno djetetu bezbroj šarenih igračaka (čulo vida), prskati ga vodom (čulo dodira), zvati ga svaki čas (čulo sluha) da bismo mu nešto pokazali (opet čulo vida) ili da bismo mu dali sladoled (čulo ukusa) – je kao čulno „bombardovanje“. Svaka od ovih stimulacija izaziva i neku emociju u djetetu i u jednom trenutku je svega previše. Ono  tada odreaguje onako kako je to u njegovom uzrastu jedino moguće – ponašanjem.

Za njega (tačnije za njegov mozak) to znači da je poslalo poruku STOP, ali roditelji iznenađeni čemu sada taj bijes ili ljutnja  kad su mu sve priuštili, nastave da mu daju nešto drugo za šta pretpostavljaju da će ga „umiriti“. Paradoks. Što više budu pokušavali da ga smire na ovaj način, to će ono biti uznemirenije, što je dijete uznemirenije to će stres kod roditelja biti veći, i tako u krug.

Da bi se izbjegla ovakva situacija prvi korak, pored razumijevanja dječjih emocija i ponašanja, jeste pridržavanje pravila  – jedna stvar u jednom trenutku. Šta to praktično znači? Ako dijete jede sladoled, onda treba da radi samo to. Nema potrebe pričati mu nešto (sem ako ne pita) niti mu pokazivati. Njegovo čulo ukusa se susrijeće sa novim izazovom – hladnoćom sladoleda, slatkoćom, kapanjem hladnog na toplu nožicu… i to je dovoljno da zaokupi njegov mozak. Ako je u bazenčiću ili moru onda samo treba da uživa u tome – u kontaktu vode sa kožom, ako se igra pijeskom nema potreba da ga dozivate u vodu, ili da tražite da recituje pjesmicu ili ga učite nečem novom, i slično.

Prilagođavajte svoje aktivnosti raspoloženju djeteta. Ako ste primijetili da je uznemireno, odložite neku aktivnost koju ste planirali za taj dan i „poštedite“ i dijete i sebe razdražljivosti i možda burne reakcije…

I zato, kada se sledeći put dijete ponaša drugačije nego inače, obratite pažnju na njegove fiziološke potrebe, da li je prevelika gužva i buka, ili možda ima previše aktivnosti. Svedite ih na minimum i pratite šta mu i u kojoj mjeri prija. To je mnogo lakše i za vas i za njega, nego da ga neopravdano „optužite“ da je postalo nevaljalo.  Jer i nije!

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply