PIŠE: Kata Granata

Mrzim one trenutke i dane kada strahujem za zdravlje svoje djece, muža, najbližih. Taj osjećaj da je potrebno vrlo malo da vam se svijet preokrene naopačke, da sva sreća nestane za tren me dovodi do istinskog užasa. Tada se molim u sebi neprestano, izgovaram mantre kao malo dijete, vapim i obećavam da ću sve drugo dati samo da su oni zdravi.

Tada shvatam koliko sam jaka, koliko sam slaba. Čini mi se da bih sve izdržala zbog njih, a ujedno da bih se raspala u milione djelića u prašinu dok ne nestanem.

Crne misli za početak ljeta. Nije da sam ih htjela, prizvala. I znam da su prolazne kao i tegobe koje nam se svima navrnu na život povremeno.

Čini mi se da mi ljudi ne bi bez tih malih opomena znali da cijenimo ono šta imamo. Kakav li je to usud i ironija života koja nas sprječava da živimo u trenutku, da smo zahvalni za život, zdravlje, sreću i blagostanje svaki dan. A ne samo onda kada nam izmiču.

Ustvari želim da vam kažem koliko volim svoje dječake i svog muža. Volim ih toliko da nekad iz čista mira plačem od sreće i njihove ljepote. Od onog osjećaja u stomaku, duši, srcu. Da su oni ljubav i smisao za mene. Volim svog muža od prvog momenta, od prve rečenice koju smo promijenili. Znala sam da je to on. Onaj pravi, moj. I bilo mi je smiješno i bio me je stid mjesecima da mu priznam da ga volim od samog početka, dok mi sam nije priznao isto. Nikada nisam upoznala boljeg čovjeka od njega i shvatam koliko sam srećna da je baš on moj muž i otac moje djece.

To ne znači da nemamo raznih problema, da me djeca često ne izluđuju do granica omanjeg moždanog udara. Ne. To znači da ih vidim, čujem, volim i prihvatam. To znači da učim da se prilagođavam, mijenjam, rastem i razvijam. To znači da cijenim više i sebe i njih. To znači da živim, a ne životarim.

Sve češće mojim tijelom struji onaj stari osjećaj iz djetinjstva, kada si bezbrižan, nestašan, kada samo ploviš danima na paperju mašte i nekog snenog osjećaja. To je onaj ljepljivi osjećaj miline i topline, kada sve poprima smisao i kada vam se glava praznij, a duša puni. Ponovo osvajam već osvojeno. Dozvoljavam, osluškujem i prisvajam sve one svoje rasute i zaboravljene djelove sebe. Rastem iz ljubavi koju mi pružaju. I to ne izgovaram ovdje samo da bih to rekla. Već da bih sebi zabilježila taj osjećaj da i kada mi je teško, ne zaboravim.

Ovo ljeto posvećujem sebi i njima. Želim da se mazimo i igramo, blesavimo i maštamo. Da nam dani prolaze kao oni na Ljetnjem igralištu. Da se vratim sebi i njima jer ništa drugo mi ni ne treba, zar ne?