OVO je važnije od svih petica

majaitrojedjec

PIŠE: Sandra Todorović, Mondo

Oduvijek sam se divila vrijednoj, posvećenoj djeci koja su odlični đaci, treniraju dva sporta, sviraju neki instrument i podjednako su uspješni u svemu. Zavidjela sam roditeljima koji imaju takvu djecu, posebno njima, na uloženom trudu i snazi da sve to organizuju, prevezu i ostvare. Srce mi je bilo puno zbog slika na društvenim mrežama gdje deca ljube svoje zlatne medalje, a ne znam ni ko su ni čiji su. U sebi sam tiho izgovarala svaka čast, za svaku fotografiju đačke knjižice sa svim peticama, potajno ponosna na činjenicu da takva djeca postoje i odrastaju ovde među nama. Vrijedno, uporno guraju kroz život i čine svoje roditelje ponosnim.

Moja djeca nisu odlični đaci. Nemaju osjećaj da je to baš sve neophodno što se od njih očekuje, pa prioritete odrede sami. Mučan mi bude svaki odlazak na otvorena vrata i kad mi poslije roditeljskog kažu da ostanem. Stisnite ih malo, kaže nastavnica. Stiskam i previše, ali ni to izgleda nije dovoljno. Jače da stiskam ne umijem. Šta znači, uopšte, stiskajte ih?

Nervirala sam se, boljelo me je, jer sam željela da im pokažem koliko je uspjeh divna stvar i koliko se čovjek na kraju osjeća ponosno i stameno. U jednom trenutku sam shvatila da želim i očekujem od njih sopstveni uspjeh iz škole, i da je to nemoguće. Oni nisu ja. Ja ne umijem da im stvorim osjećaj da treba da uče nakon škole još četiri sata.

Sami su po vascijeli dan, dok sam na poslu. Za to vrijeme vrlo malo uče. Završe domaći, a onda rade sasvim nevjerovatne stvari. To su one stvari zbog kojih sam ponosna na njih. To su njihove zlatne medalje, sa ugraviranim mojim imenom. Nikada objavljene ni na jednoj društvenoj mreži.

Moje male djevojčice su odlučile da mi naprave tortu. Pravu. Sa šlagom odozgo. Našle su neki jednostavan recept na netu i napravile mi je za rođendan. Stavile su i svjećice. Uštedjele od užine. Tog dana nisu jele u školi, da bih ja imala crveni broj 40 na torti. Sin je popravio fioke koje su se razlabavile. Tada sam plakala, i oni su plakali. Zajedno smo pojeli tu tortu i vodili psa napolje. Častila sam ih ćevapima.

Dobijala sam saksije sa posađenim cvijećem, grašak sa šećerom, domaći pečeni hljeb (sjećam se da je djelovao kao nešto drveno), promijenjene sijalice, popravljene kvake, sređenu terasu sa jednim otvorenim pivom koje me čeka na stočiću. Dočekivale su me omiljene pjesme kada ulazim u kuću.

Pisali su mi pjesme, crtali remek djela na kojima piše da je to baš za mene i da sam najbolja na svijetu. Gomile poklona sačinjenih od krpica, štapića od sladoleda, lakova za nokte i rezanaca… Iscrtali su moju bijelu, dosadnu pamučnu spavaćicu flomasterima, da bude šarena za spavanje, da u njoj ljepše sanjam. Oribali kadu i lavabo, prali i prostirali veš. Mijenjali sami svoje posteljine, a meni moju omiljenu narandžastu. Pravili mi minđuše od trešanja koje su sami ubrali, tješili me kada mi dođu preteški dani. Ne brini mama, biće sve okej, evo sredili smo kuću, znamo da te to raduje. Išli su u nabavku, okupali psa i odveli ga kod veterinara. Pomogli drugu oko nekog projekta za školu.

Mazali su mi leđa kada sam se jednom ukočila i ležali pored mene uveče uz tv dok ne zaspim. Pravili mi čajeve kada sam bila bolesna, i palačinke da ozdravim što prije. Hiljade jutarnjih kafa me je sačekalo na terasi. Donosili mi mačke, kučiće, ježeve i vranu da ih spasemo zajedno. Ostavljali mi najsmješnije poruke na frižideru, razumjeli moju odluku da ne živimo sa njihovim ocem, razumjeli moju novu ljubav, prihvatili sve promjene i prilagodili se bez pogovora. Bili su oduvijek moja snaga, pokretač i inspiracija. Moja ekipa.

Njihova velika djela, čine njih troje najvećim ličnostima u mom životu. Iz mene ne govori pristrasnost, već ponos na to što sam u svom domu napravila rasadnik kvalitetnih ljudi koji će se u životu snaći gdje god da se obrenu.

Nijedna petica iz matematike, fizike i hemije to ne može da zamijeni.

Izvor: Lilihipsteri

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. E ovo je tekst koji me “dize iz mrtvih”,svaka cast! Ma dok moji klinci dodju do fakulteta svi ce oni biti u privatnom vlasnistvu,pa kavi god da su djaci,roditelji fino uzmu kredit i gotovo.Zato pustimo djecu da budu djeca,i uzivajmo u njima 😊

  2. Mislim da je ovo vise utjeha za one slabije djake I njihove roditelje.svako dijete PA I ono sto ljubi medalje nije programirano nego je isto dijete PA I ono obraduje svoje roditelje na SL nacin.moje ima sve petice I medalje I dajem I ono sto nemam da bude I dobar covjek I uspjesan

  3. Roditeji.me, potstaknuta sam ovim tekstom i pitam se gdje li su danas oni dobri djaci, da li su i koliko uspjesni/srecni. Jel’ mozete postaviti pitanje u moje ime na zid gdje ce roditelji napisati kakvi su bili djaci, da li su zavrsili fakultet i da li danas sebe smatraju srecnim i uspjesnim….

  4. Njezan,iskren I ohrabrujuci tekst koji ulijeva nadu da se na djecu gleda kako se treba gledati…da se kroz njih ne ljece vlastiti nedostaci I da je zivot nesto sto treba zivjeti srcem.Razumijem I ponosne mame tkz uspjesne djece…al sto je to uspjeh?Uspjeh je podici sretnu a ne brendirano uspjesnu djecu.

  5. Treba biti obrazovan,ali cemu 5 u osnovnoj,10na fakultetu kad je sve i to preko veze uglavnom.Cemu luca,diploma ako se u zivotu ne znas izboriti i svoje znanje iskoristiti u pravu svrhu.Nema pravila da li su djeca odlicni djaci ili ne .Jako je bitno urodjeno kod djeteta da pametno zivi,razmislja i tada mora biti srecno…

Leave a Reply