PIŠE: Mame na žici blog
Da li ste nekad uzgajali biljku? Voćku? Povrćku? Cvijet? Ako jeste, onda pretpostvljam da ste iskusili ljepotu i zahtijevnost ovog procesa. Pretpostavljam da ste se potrudili da saznate nešto o biljci koju uzgajate. O tome kada i kako voli da je zalivate. Da li se kao suncokret okreće za suncem ili više voli da zaroni u zemlju kao tartuf ili krompir? Od čega zavisi slatkoća trešnje? Zašto je potrebno čupati zaperke na stablu paradjza? Zašto paprika voli petunije, ali se baš ne miriše s kupusom?
Odlučite onda jednom da zasadite svoju, na primjer, ljubičanstvenu baštu. Obezbijedite prvoklasno sejme Viola-e iz provjerenog izvora. Znanja imate dovoljno. Što znanja, što cvjetnog iskustva. Resursi su solidni. S puno ljubavi i žara upustite se u avanturu. Ali, avaj. Klice nikako da izbiju. Sunce bojkotuje, a kiša se raspustila i baš sad se pojavila najezda insekata obožavatelja ljubičanstvenog korenja. Činite sve što je u vašoj moći da se otarasite termita, da zemljištu udahnete kiseonik, da ga prihranite. A onda, neke neobične neočekivane klice krenu da se bude i vi shvatite da to nisu obične ljubičice, niste sigurni ni da li su uopšte ljubičice. Počnete onda ljubičice da tretirate kao cvijeće. Bacite se na literaturu, kupujete neku novu opremu, pohađate četiri različita seminara o novim sortama skrivenosjemenih biljaka iz porodice Violaceae i njihovom uzgajanju u uslovima aktuelnih klimatskih promjena.
Vratite se vašoj bašti. Pitate se odakle da krenete posmatrajući tek po koji izdanak u vrtu. Na mjestu gdje je zemlja upila vaše suze pojavile su se i prve latice. Radost prvog pravog susreta ubrzo se proširila baštom koja je nedugo potom počela i da miriše. Nisu to zaista bile obične ljubičice, već posebne, vaše. I tek u međusobnom osluškivanju ljubičica s vama, vaša prethodna znanja i iskustva počela su da se slažu, da dobijaju smisao i vi ste konačno mogli da se osjetite kao vrtlar. Nisu to bile ljubičice koje ste do tada viđali i mirisali, nisu to bile ni ljubičice iz knjige, a da se razumijemo, nisu bile ni ljubičaste već žute. Baš te žute ljubičice tražile su drugu vrstu pažnje, drugi način zalivanja, drugačije zemljište. Potrebno je bilo prilagoditi postojeće i stvoriti drugačije uslove za rasplamsavanje žutih latica.
Svo znanje ovoga svijeta nije bilo polodotvorno bez osluškivanja, praćenja i njegovanja biljke, zapravo svega onog što ljubav čini. Ali bez znanja, možda biste žutu ljubičicu zauvek njegovali kao običnu i ne biste primijetili da joj latice nisu dovoljno široke, da njena boja nije izražena i jasna, da joj je koren kratak, a stabljika nakrivljena.
Bez ljubavi znanje je jalovo, bez znanja ljubav je slijepa. I to je cijela priča o odgovornosti. Riječ je o odnosu. Odnosu prema sebi, drugome, životu, mravu na putu. Ljubav je ono što nas inspiriše i nagoni da upoznajemo onog koga volimo, da ga razumijemo, da o njemu i sa njim učimo, da činimo sve što je u našoj moći da mu omogućimo rast i podržimo ga u razvoju. Ljubav nisu samo osjećanja, pogotovo ne isključivo pozitivna osjećanja, jer: „Volim te i kad se ljutim na tebe“. Ljubav je zato naš trud, naše ulaganje, strpljenje, naše svjesno i zainteresovano nastojanje da podignemo onog koga volimo. Ljubav nije žrtva. Ljubav je nesebičnost i sloboda. Ljubav je snaga da zaviriš u sebe i moć da kažeš „izvini, pogriješila sam“. Ljubav je ono što rađa, a znanje je oruđe njenog djelovanja. Ljubav je konstanta. Znanje je promjenljivo. A roditeljstvo je kao baštovanstvo. Na posletku, riječ je o onome što činite kako biste pomogli biljci da se razvije u ono što ona jeste. Ni manje, ni više.
