Sa vremenom na Vi

vrijemePIŠE: Mama Tičica, ICB Mother blog

O ovim i sličnim temama se danas piše često i to je super! Meni barem mnogo znači što se kroz takve priče mogu poistovjetiti sa xy majkama tj. sa kriznim situacijama kroz koje prolaze i onda je sve nekako lakše. Iako je razgovor u dva oka, onaj koji vodimo sami sa sobom, možda najvažniji, i ovaj vid komunikacije vrijedi.

Jednom prilikom sam izgovorila, da sam svoje ambicije sahranila kada mi se Ljubičica prvijenčica rodila. I draga prijateljica Marija se na to sledila. Nisam birala riječi, priznajem, ali se to zaista u neku ruku i desilo tj. došlo je do transformacije ciljeva, velikih i malih. Volim da kažem da sam se sa rođenjem djeteta rodila nova ja, koja uz Nju ponovo odrasta, krpi usput poderano, mijenja ulje gdje škripi, zarđalim djelovima daje novi sjaj. I na toj pruženoj prilici, da na taj način “postanem bolja verzija sebe” (danas aktuelna sentenca), sam beskrajno zahvalna – toliko da svakim svojim atomom pjevam odu zahvalnosti i radosti, zaista.

E sad… tokom prve trudnoće sam bila izuzetno aktivna, treninzi, druženja, naučni članci, rad na doktoratu plus odmaranje i spavanje kad god mi se prohtje. Heh, to su ta prva blagoslovena stanja, kada u trideset i devetoj nedjelji niste sigurni da vam se iz komada broj 1 prelazi u dvojinu. Druga trudnoća mi je spustila taj prag mogućnosti, i fizičkih, ali i psihičkih, mentalnih. Treninzi su bili umjereni, šetnje sa obaveznim pridržavanjem stomaka, ambicije se nerealno rascvjetale, pa sam upisala još jednu školu za prirodnu ishranu, maštajući o svom budućem poslu, naivno se zamišljajući kako savjetujem druge da unaprijede svoje zdravlje, preskačući cio onaj krivudavi put, pa još kanjon pride, koji je neophodno preći do te “fotelje”.

Ustvari, shvatila sam da sam to ja koja samu sebe voli da pritiska ili ljepše rečeno izaziva. Sada je druga beba porasla, broji godinicu sunce Radosno, a ja evo završavam drugi ispit. Za više od dvije godine. I nisam lijena, nego ne ide…

Ne staje sve u tih tričavih 24h tj. 19h koliko sam uglavnom u budnom stanju. Po ko zna koji put krećem sa organizacijom od nule i uvijek zaglavim na realizaciji. Volim da se hrane zdravo, što može ponekad da podrazumijeva i brze obroke, ali jedan dio vremena ipak ide na to. Boravak u prirodi – must, TV – da skuplja prašinu (starija je povremeno briše ). Vrijeme za igru – kada smo Ljubičica i ja bile same, to je mnogo više bila organizovana igra tj. voljela sam da pratim po raznoraznim knjigama faze razvoja za taj i taj uzrast, pa ponuđene aktivnosti, pa probaj ovo, pa probaj ono… sada je sve rekla bih mnogo spontanije, prepušteno njima ili Njoj, Radosnoj (1) dok je starija u vrtiću, ja sam tu da predlažem ili asistiram njihovo vođstvo. I to su te čari višedetnih porodica. Prijateljica Milica mi je rekla – upamti njihov prvi susret! Vjerovatno bi mi se urezao u srce i dušu i bez ovog savjeta, ali ovako sam bila obazrivija na taj momenat. Momenat čiste, nepatvorene ljubavi i radosti, koji se po prvi put desio u sobi porodilišta, a vaskrsava svakodnevno, bez obzira na čupkanja, štipanja, otimanja, vriskanja… Svaki dan oplemeni taj pogled, ti zvuci zadovoljstva, taj dodir koji znači ljubav!

I poželim… uh, svašta poželim, ali nećemo sada o tome.
Da se vratimo na one minus faze. Vrijeme za mene, majku dve divnice, je pretočeno u šačicu pijeska (nešto mi ovo zazvučalo lijepo, pjesnički, mada možda su i dve šačice). Ljubičica i Radosna žive sa tatom i mamom u Sloveniji, bez servisa bilo koje vrste. Ponekad priuštimo servis čišćenja, od skoro, i to mi jako puno znači. Jer moram nekako izmisliti dodatnih tri sata na dan, kako mi već uplaćena školarina ne bi propala, tačnije više to znanje koje sam avansno platila. Jer ga želim. Razlog prvi – to je ulog u zdravlje moje porodice, najmilijih; razlog drugi- mogućnost za bavljenje poslom, čije vrijednosti živim (možda utopistički, al’ želim). Usput sam tom profesionalnom, a ujedno privatnom putu dodala sjajnu obuku za instruktora za masažu za beba, ali dobijanje licence zahtijeva angažman na ispitu i u praktičnom dijelu, čitajte vrijeme samo za to. Kao što miš traži i pravi rupu u siru (slika iz crtaća u glavi), tako ću i ja nekom burgijicom praviti rupe u svom vremenu. Niko da ne trpi, pa ni ja, da više ne prekidam učenje noću kada deseti put nad knjigom zaspim, već da to učenje izgubi ono “m” u prefiksu. Kako – pojma ne znam, rekla bi mala ja. Ja sam za, muž je za… pa ćemo neko rješenje naći.

Jer… to je uzrok moje nervoze, koju nekada nesvjesno pospem ili prrrrospem po svima. To je ono što danas radim za neko naše bolje sjutra. Ali, čim osjetim da me to sutra krade od njih danas, usledi otrežnjenje – brrrrrr. Jer ja sam kod kuće, sa njima, jer tako želim, jer mislim da me sada najviše trebaju, jer sam to tako silno željela kada sam poslije prve Ljubičicine godine odlazila svakodnevno na posao, zahtijevan i neizbježan, koji mi je donio atopijski dermatitis i početak gastroenteritisa, jer sam mu to dozvolila. I sada mogu to što tada nisam mogla, mogu da poslažem prioritete po vrsti i to je sjajno. Zato me ona gorepomenuta nervoza još više nervira. Ah…
Odoh sada dok ne ustanu pilići da posadim cvijeće, salatu, krastavce i tikvice, borovnice i jagode u vrt koji praktično nemam, imam parčence zemlje koje želim da isprobam, imam saksije, imam ogromnu želju da one svojim ručicama beru plodove… samo da još nađem vremena za zalivanje i čupkanje, jer lani su mi neke biljčice neslavno prošle.

Da li ste i vi sa vremenom makar ponekad na Vi?
Vjerujem da nas sve u ovom istom slatkastom paradajz sosu ponekad “čevelj žulji”, rekli bi Slovenci.
Da nam želje i mogućnosti nisu uvijek u skladu (izuzevši naravno svuda prisutne finansijske). A to će vjerujem otvoriti neke nove prilike, jer mora, jer tako je uvijek, život je kretanje, pa kako nas ta prolaznost ponekad uplaši, tako nas svaki novi dan poraduje – novi dan, novi početak, novo čudo. Mnogo volim jevrejsku izreku – ako ne postanemo bolji, postaćemo gori. To je neizbježnost, a na nama je da usmjerimo kretanje. Dilema o izboru smjera ne postoji, jer… nismo više sami 💖

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply