PIŠE: Maja Marić, Misusovo blog

Često se nađem u situaciji da imam potrebu ljudima nekako da pojasnim da sam u braku zato što sam to željela i da sam sretna što imam dijete jer mi se nije ‘desilo’. Iako me niko ništa nije pitao, stalno imam osjećaj da se to mora naglasiti jer će u protivnom ljudi misliti da me takav ‘status’ čini nesretnom. Onako kako su nesretne gomile ljudi oko mene. Svi oni ‘brak je mrak’ i ‘je#$%&, opet ovaj vikend nemam gdje s djetetom’ ljudi. Čini li se i vama da smo okruženi takvim pogledom na svijet?

Radila sam u školstvu, imam puno poznanika u svijetu ‘rada s ljudima’ i vrlo često se potegnu dobro poznati razgovori o stanju u školi, o stavu djece prema profesorima, o roditeljskim ispadima i sveukupnom nedostatku poštovanja prema ljudima koji samo rade svoj posao. Odgoj tu igra glavnu ulogu, nećemo sebe lagati. A zahvaljujući Morani, sad imam i pristup svijetu ‘mladih majki’. Reći ću vam samo jednu stvar – svakodnevno gledam ‘uzorak ponašanja’ kako čeka da se razvije. Svi smo upoznati s primjerima mama koje sjede na kafi i ne konstatuju 7% gdje im je dijete i zašto prosipa sadržaj pepeljare na glavu tuđeg psa. A koliko puta ste sjedjeli na kafi s mamo čije jednoipogodišnje dijete ruši sve sa stola, a ona histerično vrišti na njega? Ja – i previše puta. Koliko često vam je bilo neugodno jer je mama konstantno opominjala dijete od godinu i po dana da ništa ne dira, ništa ne miče, ništa ne gleda i NIŠTA NE RADI dok ona pije kafu? Jer ‘zar ne mogu popiti jednu kafu u miru od tebe, jeb$%&?!’. To je najčešče bar treća kafa, da se razumijemo. U čemu je problem? U tome da ne treba dozvoliti dijete da sastav pepeljare istresa tuđim psima na glavu, ali isto tako, ne možemo očekivati da će dijete od godinu i po dana sjediti s nama na kafi i kontemplirati o biti i svrsi postojanja. Ruši šoljice i prosipa šećer? No shit, Sherlock! Pa što drugo da radi kad ga svi ignorišu i forsiraju da sjedi s mirom i ćuti. S osamnaest mjeseci života.

I to je uzorak koji gledam stalno. Mame koje su #blessed jer, eto, ‘beba <3 muž <3 #family’, a u stvarnom životu, onom koji postoji bez facebooka i instagrama, konstanto broji i žali se zato što ‘ne može dočekati da mala prestane da doji da je mogu ostavit kod mame i naspavati se!’ Beba ima četiri mjeseca. Ili ona koja ‘jedva čeka da više prohoda, pun mi ga je k$#%’ više, samo bi se nosao i bio sa mnom!’ Samo bi se nosao i bio s tobom?! Pa stvarno, nije ni čudo što ti je teško, jadnice, kad imaš tako zahtjevno dijete od sedam mjeseci koje hoće, pazi sad, BITI S MAMOM!! Razumljivo. Primjera imam u nedogled.

Nije problem biti umoran i da ti nekad dozlogrdi. Sjećam se kad je Morana imala oko godinu dana i gospon Muž je rekao nešto u stilu ‘zamisli, da je možda pokušamo ostaviti jednu veče kod tvoje mame i onda odemo sami u hotel! Ne moramo u drugi grad ni nigdje, samo da smo malo sami’, a meni je prva pomisao bila ‘kako da ne. Platila bih sto hiljada novaca da mogu jednu veče otići SAMA i spavati, i u krevetu jesti čokoladu i gledati tv dok se ne onesvjestim’. Da, sve mame prolaze te faze. Sve smo mi na trenutke van sebe od umora i zahtjevnih očekivanja i nedostatka sna i društvenog života. Ali to je faza. I treba biti faza. Ali znate one mame koje manično treskaju svoje dijete i žale se kako je neizdrživo, a dijete je jedno tri puta mirnije nego je vaše ikad bilo? I onda konstatno ućutkuju i uspavljuju dijete koje cijelo vrijeme ćuti i leži i posmatra svijet oko sebe. I onda te mame mrtve-ozbiljne pričaju o svom djetetu kao o smetnji koja se nalazi na putu njihovog basnoslovnog života, onda se moram pitati – a zašto ste imali to dijete, gospođo? Niste do sada znali da je teško imati dijete? Niste znali da je to obaveza koja traje minimalno dvadeset godina, a vjerovatnije, cijeli život? Nije vam palo na pamet da bi moglo biti nezgodno htjeti nastaviti s ludim izlascima i spavanjem do dva popodne uz dijete? Čudno. Meni su to, nekako, bile prve informacije do kojih sam došla.

I opet, prva godina je najteža. Grčevi, zubi, nemogućnost komunikacije, vaš novi život, bebin novi život i sve ostale radosti. Razumljivo je da ima svega i svačega, kriza i sumnji i žaljenja i nekih čudnih načina nošenja sa svim tim. Ali vrlo često ne staje s tim. Prečesto gledam slomljenu mamu koja nije baš znala da želi prvo dijete, a već je trudna s drugim. Jer ‘j….’. I prečesto srijećem jedva punoljetne cure koje su si to ‘baš željele’, osim što nisu, jelte. I onda po redu već mogu u glavi odraditi cijeli igrokaz – bacanje šoljca sa stola jer mama hoće piti kafu na miru, batinanje djece mlađe od tri godine iz nemoći i frustracije, prevrtanje očima na svaki dječji biser, ućutkivanje djeteta kad postane ‘dosadni osnovnoškolac’, pokušavanje izbjegavanja svih stvarnih učestvovanja u djetetovom životu samo kako bi se dobilo na vremenu, kako bi se dobio ‘koji minut mira’. A za što? Surfovanje netom? Gledanje serije? Ispijanje kafe uz razgovor o tome kako su nas pokrali i na kog ćemo se kladiti? Sva ta djeca postanu nekako slučajna. Slučajno su tu. Slučajno odrađuju ono što moraju, ali svjesni su toga da smetaju. Svjesni su toga da bi ‘mama imala život da nema tebe’. Jer kad vam više puta ponove da ‘ne mogu gledati film i tebe slušat’, a zatim nastave gledati film, dijete nauči gdje mu je mjesto. I onda se čudimo malim egomanijacima koji pažnju mogu jedino zaraditi ekscesima. Ili ćemo pričati o djeci razorenog samopouzdanja koja duboko vjeruju da ionako nisu ni za što.

Nije problem. Dijete se može imati slučajno. Hej, pa i ja sam jedno takvo. To što je neplaniramo ne znači da nije voljeno. Ali osnovna razlika je u tome što kada odlučite imati ‘slučajno dijete’, onda ta namjera mora biti svjesna, promišljena i namjerna. Jer od trenutka kad ga imate, ono tu više nije slučajno. A ako ste ‘slučajno’ stvarno propustili neki bolji život zbog te odluke – hej, to nije njegov problem. Vaš je. Izvolite se nositi s posljedicama svojih radnji! Odlučili ste imati dijete? Pa imajte ga, sunce mu poljubim! Jer imati dijete znači učestvovati u njegovom životu. Imati dijete znači imati ga kao sastavni dio svog života. Možete mu, poput gospodina Muža, slučajno obući naopako cipele, ali ne možete ga slučajno – ignorisati. Jer vratiće vam se, na ovaj ili onaj način. Najčešće u formi zločestog pubertetlije. A to je karma za koju ne želite da vas dočeka, vjerujte mi.