Lekcija: “Da li želiš da mi povrijediš osjećanja?”

povredjivanjePIŠE: TashOnLash

Taman kad pomisliš da si završio sa bivšim kandidatom bračne zajednice, taman kad pomisliš da si dao sve što si mogao, i krvnu sliku, i izvod iz banke za proteklih šest mjeseci, i izvještaj od neurologa i papanikolau test, taman ti fali još nešto. Spoljni svijet defiluje oko vas, dešavaju se životi, a vaš se upleo poput hobotnice u ventilatoru, jer opet neko ne zna da razgovara. Taman kad se sve smirilo. Da slučajno normalan tok življenja ne dobije upalu mišića od normalnosti.

Kad sam se razvela, cilj mi je bio da budem srećna i zadovoljna. Zatim sam oborila rekorde rudara, i njihovih pijuka, kada sam shvatila da moj cilj predstavlja put eksperimentalnih zahvata i kopanja međuljudskih odnosa. Komunikacione ofanzive i defanzive, odigravale su se na različitim jezicima naroda i narodnosti, uz strateško dovijanje. Većinu vremena vladala je anarhija. Jedan kandidat se odlikovao hrabrim odlukama da kukavički vrši sprint u nepoznatom pravcu, gde ne stanuju naši razgovori i situacije. Mislim se, i ja bih, al’ kud ću?! Uz dužno poštovanje tuđih izbora, ali zarad sebe i izbjegavanja banja psihijatrijske orijentacije, morala sam da se dohvatim na prepad otpornih verbalnih alata, kojima bih udarila Pepeljuga zahvat marljivosti.

Daklem, da ubrzam galop teksta koji je posledica ove lekcije, time ujedno i njen diskretni nastavak, ne tako diskretnih događaja. Kada se rasplamsa rasprava, valja je smiriti. Politi usijane glave jednom kofom ledene vode. Bez obzira na to što te glave samo žele da su u pravu, a ne u miru. Ne znam za vas, ali slobodne discipline svađanja meni dođu kao naporan trening. A da vježbam, ne volim. Znojim se, srce mi tahikardično štuca, grlo bude suvo, svaka koščica u tijelu me boli. Blago zmijama… Kasnije se osjećam kao izbljuvak. Ne možem.

Inače, teško pratim ljude nakon prvog verbalnog napada. Ono, smrači mi se. A kad naiđu pridjevi i glagolski oblici kojima mjesto upražnjavanja nije na suvom, tu već moram da povlačim ručnu. Nisam imuna na nepristojnost i vulgarnost. Skeniram lokaciju otisaka prstiju za svaki slučaj. Ne bi li nam zatrebao sudski vještak. Uto, eto ti rješenja u obliku pitanja: „Da li želiš da mi povrijediš osjećanja?“ i njemu posledične zbunjene reakcije, kao kofa ‘ladne vode za usijanu glavu, „Ko? Ja? Šta? Ovaj, mislim, ne.“ Kako ko, pa ti naravno! Ko bi drugi mogao da bude? Tajni red Masona? Nindža Kornjače? Obavještajna služba? Vatrogasci? Ti, naravno ti, da li ti želiš da mi povrijediš osjećanja i uskratiš nam svaku mogućnost konverzacije bez dvocifrenih decibela.

Kandidat bivše bračne zajednice se tada polako povlači, zamuckujući inteligencijom klepetanja morske školjke – ne, ne, ne, ma pusti, ja to tako ponekad, ništa lično, znaš me. Klepet, klepet. Da, znam te, radije bih da je drugačije, ali sam sama birala. Klepet, klepećem i ja. Ovde nam fali filter starih italijanskih filmova, za doprinos dramatičnosti, jer je nema dovoljno. Kič.

Epilog.

S pozivanjem na „Hvala ti što si to podijelio sa mnom“ ruku pod ruku, zlu ne trebalo, dolazi pitanje „Da li želiš da mi povrijediš osjećanja?“ To bi trebalo da stoji na posteru od brakorazvodne presude, da imamo kao prvu, psihijatrijsku pomoć. Za izbjegavanje banja i šljapkanje vodom koja liječi moždane poremećaje. Zvuči jednostavno i banalno, ali kako to obično biva, u životu su sve komplikovane stvari jednostvane. Shodno pravilniku tajnog udruženja nas bivših, pribranost, uljudnost i poštovanje se moraju izgraditi. Opet. Od bježanja nema vajde. Stigne te sve, još dobiješ i kaznu za pogrešno parkiranje.

„Da li želiš da mi povrijediš osećanja?“ je pitanje koje dovodi do iluminacije nezapamćenih razmjera. Razgoliti namjeru našeg sagovornika. Nije poenta da mu bude neprijatno, iako to sasvim sigurno jeste, već je poenta – smiraj živaca, glave i osjećanja. Ego tu vodi glavnu riječ, jer ne dozvoljava da bude diran i oštećen, pa se da u frontalni napad. Čini se kao da je to nešto na šta (normalan) čovjek ne bi potrošio ni minute ni pogleda, jer je prosto ko’ pasulj. A radi kao švajcarski sat. Važno je biti u miru, a ne u pravu.

Rekoše davno, što će doprinijeti opravdanosti izjave, da je ponavljanje majka učenja. A ja sam jedna majka djetetu za koje želim srećno, neopterećeno djetinjstvo, te sam eksperimentalno ponavljala i utvrđivala gradivo. Zvuk kamena koji mi je pao sa srca, natjerao je komšije u bijeg pred zemljotresnom opasnošću. Brige vertikale nas razvednih i raspuštenih, mogu malo da se nose na odmor.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply