„Sve sam mu lijepo objasnio, a on me ništa ne sluša!” Evo i zašto…

Man and boy sitting at table in kitchen, with salad and orange juice on table and man talking to boy, close-up

PIŠE: Dragana Aleksić, porodični konsultant

Danas ćemo ići u bioskop, a prije toga kod bake na ručak i svratićemo do prodavnice da isprobam onu haljinu što sam vidjela. E, da, podsjeti me i da kupimo hranu za macu. Al’ prvo da uradiš domaći i pospremiš sobu, a možeš da počneš danas i lektiru da čitaš… Zvuči poznato? Od ujutru nabrojite djetetu planirane dnevne aktivnosti i očekujete da sve ide pod konac? Pa, što ne bi kad ste sve objasnili? Ipak, računajte da neće…

U jednom trenutku naš mozak može da „primi“ i obradi svega pet do sedam informacija, a s obzirom na to da one do nas stižu preko čula, onda je sve oko nas informacija – zvuk, dodir, miris, ukus i sve što vidimo. Ovo znači da smo mi u svakom trenutku bukvalno preplavljeni njima i da dijete, dok mu pričamo kada na primjer doručkuje, jednostavno ne može da primi sve što do njega stiže. Zato što su kanali za primanje informacija prepunjeni – ukusom i mirisom hrane koju jede, nečim što gleda, zvukom koji čuje, i to ne samo od nas već i sa TV-a ili radija, dodirivanjem hrane…

I kad izdeklamujete sve što ćete zajedno raditi tog dana, vi očekujete neku povratnu reakciju, komentar, ali dijete bukvalno nema pojma šta ste mu pričali. Ne zato što vas nije slušalo i sigurno ne zato što je „bezobrazno“, nego zato što ste ga pretrpali informacijama koje su mu u tom trenutku višak!

Šta se dešava kada smo zatrpani informacijama?

Evo kako to funkcioniše. Upravo zbog ogromne količine informacija koje do nas stižu postoje, razni filteri koji ih „razvrstavaju“, jer mi nismo u stanju da ih sve primimo i obradimo. Ti filteri funkcionišu potpuno van naše svesne volje i kontrole, i u zavisnosti od naših prethodnih iskustava, sjećanja, uvjerenja…, oni informacije kategorizuju, ali i brišu i mijenjaju. To su one situacije kada kažete, kao sa početka teksta, pet stvari, a osoba odreaguje samo na jednu, na primjer na isprobavanje haljine. To je zato što su filteri „raščistili“ višak, neke su promijenili, a neke „probrali“. Ostalo je samo ono što je u tom trenutku možda najzanimljivije ili najkorisnije.

Pa, kako onda prenijeti sve što je važno?

Sada kada imamo u vidu ovo filtriranje poruka, zadataka, informacija, prvo što treba da uradimo jeste da se zapitamo – šta je nama važno da kažemo, a šta je važno da dijete čuje? Ovo je velika razlika, jer možda je roditelju lakše da sve pobroji kako bi se „preslišao“ i sa nekim podijelio brojne aktivnosti, ili da ih ne bi zaboravio pa podrazumijeva da, ako ih kaže, ima još neko ko će da pamti.

Međutim, šta je od te gomile važno samo za dijete? Kada pogledamo listu sa početka teksta možemo da razvrstamo ove aktivnosti na one koje su važne roditelju (ručak kod bake, isprobavanje haljine, hrana za macu), i one koje su važne za dijete (domaći, soba i lektira). Čak i ove tri koje su ostale djetetu su opet višak, pa je dobro da mu se kažu po prioritetu. Na primjer – Kada završiš sa doručkom uradi domaći, pa ćemo se dogovoriti šta dalje. Držite se pravila „jedna stvar u jednom trenutku“, tako ćete biti sigurni da je dijete primilo onu informaciju koju želite da prenesete. Naravno, ako gleda neku emisiju ili se igra, imajte u vidu da neće registrovati to što ste rekli. Tada je potrebno da mu kažete to što želite kada napravi pauzu ili kada završi to što radi. Roditelji najčešće pričaju djeci šta od njih očekuju dok su ona okupirana nekom drugom aktivnošću, međutim to je potpuno beskorisno, i često uvodi odrasle u tenziju koja se posle prenese na dijete.

A šta ako zaboravim(o) nešto važno?

Uvijek postoji mogućnost da nešto zaboravite ili vi ili dijete. Međutim, verbalizovanje gomile zadataka ne garantuje i da ćete ih zapamtiti. Potrebno je drugo rješenje, a ono može da bude baš zabavno. Na primjer, možete sve da popišete zajedno sa djetetom, a ako je još malo nacrtajte, i onda obavljajte jednu po jednu stvar i udarite pečat kada je završite. Na ovaj način olakšavate i sebi i djetetu, a neke „teške“ i „nevoljene“ aktivnosti činite zabavnim, što smanjuje tenziju. I kada ih budete popisivali, vremenom ćete i sami uvidjeti šta je stvarno važno, a šta je višak i jednostavno ćete to eliminisati. Tako postajete efikasniji i ne zatrpavate ni sebe ni dijete nepotrebnim informacijama i obavezama. Kada steknete naviku da djetetu dajete jedan po jedan zadatak, brzo ćete uočiti kako ono reaguje na ovo rasterećenje, tačnije mnogo bolje će vas razumjeti i poslušati.

 

 

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply