Ne pitaj je za novosti. Kad iza njenog blagog osmjeha, od čekanja umornog, osjetiš tugu. Znam da je boli baš svaki put kad obgrli praznu utrobu i pusti pluća da se stegnu. Jecaj da uguše. Ne govori joj kako si umorna od neprospavane noći jer je tvoje dijete samo tebe traži, koliko god te umor lomi. Ne pričaj joj kako je nestašno i kako mira od njega nemaš. Ne stigneš da dišeš niti da odmoriš. Ni u ludilu joj ne zbori kako kuću nikako da središ jer čedo tvoje stalno nered pravi.

Ona će te gledati. Glavom klimati. Od srca priželjkivati tvoje muke. Razumjeće te. I neće. Biće zavidna. Umorna od zavisti. Jer je njena jedina želja da bije tvoje bitke. Da osjeti toplinu ploda utrobe svoje na prsima prepunim mlijeka. Da čeka zoru sa najdražim bićem na rukama.

Bila sam ona. Plakala sam cijelu godinu, svakog mjeseca, kad bih shvatila da opet nisam ti. Da umjesto dodira leptira iz utrobe osjećam samo grč praznine. Ni ne znaš koliko sam željela ovo dvoje koji su kao oduvijek dio mog života. Osjećala sam ih i prije nego što su sami odlučili da se rode. Čula sam bat njihovih koraka, ciku i smijeh prije nego što su mogli ovuda da kroče. Zvučali su toliko stvarno, gotovo kao što ih čujem sad.

Gledala sam tvoje umorno lice i vidjela te srećnom, koliko god da su suze smežurale tvoje kapke. Iako znam da ti ne bješe lako. I da znam da ništa izmislila nisi. Prećutala sam da trebaš da budeš zahvalna na tome što ti je dato da budeš majka. A tvojoj utrobi dat dar da stvori novi život.

Zato progutaj umor. I želju da se požališ baš njoj koja tvoje muke priželjkuje. Jer je svaka tvoja riječ teža od tereta jalovosti koje joj utrobu puni. Jer joj je duša umorna od želje da tvoje bitke bije i čedo svoje na grudi privije.

Zaspaće večeras u tišini i zamišljaće zvuk nježnog gugutanja. Probudiće je budilnik umjesto dječijeg plača. Spremiće se za posao u miru. Namjestiti kosu i našminkati lice. Imaće uredne ruke i mekanu kožu. Sve ono što tebi nedostaje i što u ovom momentu ne možeš.

Bila sam ona. I sada sam ti. Ne bih se sa njom mijenjala ni za sva blaga ovoga svijeta! Čak ni kad u sopstvenom krevetu ne mogu da se mrdnem od ovo dvoje koji su se uz mene svili. Ni sanjala nisam da ću jednog dana prespavati noć ne pomjerivši se sa mjesta.

Ne bih se sa mijenjala ni onda kada mi duša vapi za kasnim buđenjem, kafom na miru i laganim uplovljavanjem u dan. Ni kad bih nakon posla da uzmem dobru knjigu u ruke i otplovim u svijetove čarobne i neznane.

Zato, osmjeh na lice i čekaj da umor prođe. Ljubi i grli ono što ti je najvažnije. I kad te pita kako si, reci onako kako jesi. Umorna i nikad srećnija. Jer život tvoj ima novi smisao, snažniji od bilo čega što si do sada iskusila. Od bilo čega što si pojmiti mogla.