Tate, budite ponosni na svoje tateće umijeće

father with son

PIŠE: Mama Marija

Drage tate,

Cijenim da shvatate značaj, a posebno obavezu koju nosi privilegija oslovljavanja sa tata. Ovo je pogled iz ženskog ugla na vaš odnos prema najvažnijem poslu u životu.

Tata postaješ onog dana kada se u tebi prvi put javi želja da sam budeš oslovljen tim nazivom. Onog trenutka kada te plač bebe koju si sreo na ulici ne iritira već izaziva nesvjestan osmjeh. Onog momenta kada počneš da razmišljaš da bi od plate koju si upravo primio mogao odvojiti bar par eura u cilju početka štednje za one dane kada sa radošću budeš birao prve nehodajuće cipelice. Onog trena kada u očima i osmjehu djevojke koja sjedi pored tebe prepoznaš osobu koju želiš da gledaš tokom besanih noći, dok iscrpljeni ustajete ko zna koji put na povik vaše bebe, ali ne osjećate težinu, već radost što vam je pružena takva prilika.

Samo ti znaš koliko puta si kasno zaspao razmišljajući da li će trenutak dolaska na svijet tvoje neizmjerne radosti proteći kako treba. Nijesi to nikada pokazao, dopustio si da ona koja nosi vaše čedo ima posebno pravo na izražavanje treme, smjenjivanje osjećanja, radost, mrzovolju,… Ti si bio tu kao podrška skrivajući čitav spektar osjećanja koja su se miješala u tebi.

U ključnom trenutku nijesi osjećao bolove, ali si proživio jednak intenzitet i snagu emocija, koje si, opet, sputavao kako ne bi skretao pažnju na sebe u momentima koji pripadaju njoj i vašem djetetu.

Znao si da ne možeš od prvog trenutka pokazati spretnost u presvlačenju, kupanju, ali si želio da naučiš, zato si iz prikrajka, nenametljivo pokušavao biti od pomoći tako što ćeš dodati, pridržati, istrpiti napad nervoze, jer si znao da ni ona, iako se osjećaj rađa sa djetetom, nije bezuslovno sigurna u svoje sposobnosti i da je pod tremom.

Budan si bio prilikom svakog meškoljenja, plača, spreman da preuzmeš i pronosaš kada se ukaže potreba.

Umio si razlikovati plač i ono što se njime traži. S nestrpljenjem si čekao prvu riječ sa nadom da će to biti »tata«.

Radovao si se prvom zalogaju čvrste hrane, prvom zubiću, uspravljanju u sjedeći položaj, oslanjanju na nožice.

Ti si bio podrška u pravljenju prvog koraka. Prvog i svakog narednog!

Prvog dana vrtića i tebi je »u grlu bila knedla«. Zatreperila je suza, ali se nije usudila skliznuti i odati te. Sakrila se, jer je znala da ne priliči da sklizne niz tvoje lice, odala bi te tako. Ti si stub i oslonac, i čvrstina tvog stava koji je osnov svake podrške, ne smije biti poljuljana nespretnošću te suze koja ne umije da se sakrije.

Razljutio si se, ražestio, kada si se prvi put suočio sa situacijom da je tvoje dijete bilo napadnuto. Ne mijenja činjenicu što je »napadač« bio njegovog uzrasta, dakle, isto skoro, pa beba. Jedva si uspio da se uzdržiš. Ali si uspio! Prvenstveno zbog svog djeteta, zbog primjera koji želiš da mu daš, zbog pružanja prilike da se suoči sa raznim situacijama još od malih nogu. Ipak, sve pod tvojim budnim okom da ne bi izmaklo kontroli.

Razumijemo, cijenimo i podržavamo, mi mame. Trebalo bi da znate da, ponekad, nije strašno pokazati emociju. Poželjno je, čak. Nije neprirodno i time nećete u našim, a ni očima djece, izgledati manje jaki. Budite ponosni na svoje tateće umijeće i usavršavajte ga!

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Jako lijep,istinit,i podsticajan tekst o “tatama”,i velike pohvale za ovakve “tate”,i naravno mog muža koji je baš pravi “tata”-ovakav kakvog ste opisali u tekstu,uvijek je tu da mi pomogne oko bebca koji je skoro prohodao,a ja opet trudnica.Pomoc i razumjevanje ovakvog tipa “tatica” i te kako znaci suprugi i majki. :-* <3

Leave a Reply