Vječiti kritičari

kritikaPIŠE: Mama Marija

Poželim, ponekad, da zavirim u svakodnevni način funkcionisanja onih roditelja koji sebi uvijek, u svakoj prilici, daju za pravo da sa čuđenjem, ako ne i otvorenom kritikom, komentarišu odluke, razmišljanja, stavove roditelja koji se nalaze u njihovom okruženju. Ne mislim, pritom, na bilo kakav ekstremni slučaj, već samo na one primjere koji su odraz različitog načina razmišljanja i sposobnosti prilagođavanja obavezama koje nameće životni tempo.

Postoje ljudi koji imaju komentar na sve, i to uglavnom negativan. Znam da ne postoji čovjek kod kojeg je sve savršeno, prva ja nijesam takva, zato često, prije nego započnem nešto komentarisati ili iskazivati čuđenje, zapitam se da li je možda data situacija samo rezultat trenutnih okolnosti, a ne i generalni pokazatelj stanja stvari.

Ne zbog puke radoznalosti, već zbog uvida i sticanja novih korisnih saznanja, voljela bih imati priliku i dozvolu da budem dio svakodnevice vječitih kritičara. I to ne svakodnevice u kojoj bi, svjesno ili ne, bile odigrane već ranije dodjeljene uloge, već one istinske, koja egzistira u trenucima kada nema posmatrača i straha od osude.

Iskreno, bila bih prijatno iznenađena da vidim da je sve onako kako je predstavljeno, onako kako bi trebalo biti po utvrđenim pisanim i nepisanim pravilima.

Voljela bih biti tako, kao oni, sigurna u sebe, svoje odluke, postupke,…

Djetetu je potrebna neizmjerna ljubav i pažnja. Ipak, uvijek se preispitujem da li sam dovoljno pružila. Kritičari su sigurni da jesu, to znaju i, bez zadrške, tvrde. Njihove rečenice ćete prepoznati i po načinu na koji su sročene, tako da imaju cilj da edukuju, kao da slušate ili čitate citate iz nekog priručnika za roditelje.

Srećna bih bila kada bih saznala za taj recept za savršen balans između pružanja djetetu svega što mu je potrebno, prvenstveno mislim na ljubav i pažnju, pa potom na zadovoljenje ne-duhovnih i ne-emocionalnih potreba, koje ma koliko manje važne bile ne mogu u potpunosti biti zanemarene, i sve to postići, a da pritom ne trpi posao, koji je upravo izvor materijalnih dobara (ne presudno važnih, ali neophodnih), ali i značajna stavka za upotpunjenje naše svestrane ličnosti. Voljela bih saznati kako polazi za rukom da se uvijek uspostavi ravnoteža između pružanja maksimuma djeci i nezapostavljanja sebe i partnera, pojedinačnih i zajedničkih interesovanja…Potom, način na koji se dom održava u stanju da se ne postidite zbog truna na podu kada se pojave nenajavljeni gosti, a da istovremeno vaša djeca se ne osjećaju sputano, već da slobodno mogu izraziti svoje potrebe i kreativnost kroz igru. Zanima me i uspostavljanje idealnog balansa između savremenosti, čiji je najbanalniji izraz post-ovanje po raznim forumima, ali valjda samo onda kada smo sigurni da nas djeca neće vidjeti sa telefonom u ruci ili kako sjedimo za kompjuterom, s obzirom na to da njima ne bi trebalo da bude dozvoljeno ni da gledaju crtani film na TV-u, jer to može biti štetno (osjećam potrebu da pojasnim da i to, kao uostalom i bilo šta drugo, može imati negativne efekte ako govorimo o korišćenju u velikoj mjeri, što ovdje nije slučaj). Ipak, ista ta djeca će se, htjeli to ili ne, naći na profilima svojih roditelja na društvenim mrežama na fotografijama sa putovanja, iz šetnje, kako bi na taj način i vizuelno bila upotpunjena slika održavanja savršene ravnoteže svih divnih obaveza koje život čine.

Znam da bi odgovori na sva ova pitanja mogli ići u pravcu – sve se može kada se hoće i kada se dobro organizujemo, ali ima i nas kojima to ponekad ne polazi za rukom. Iz tog razloga, potrebno mi je da me vječiti kritičari uvjere da nikada nijesu uradili ono što javno i bez ustezanja zamjeraju drugim roditeljima. Tada ću znati da postoji nada i za mene, da i ja mogu biti bolja samo ako se još više potrudim, jer savršenstvo po pitanju uspostavljanja ravnoteže je dostižno.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply