Roditelji ukazuju na mnogobroje ne probleme u zdravstvenoj zaštiti djece

dijetekoddoktora
Roditelji i djeca smatraju da u Crnoj Gori postoje problemi u ostvarivanju zdravstvene zaštite na različitim nivoima, a sudeći po pritužbama koje su slali Zaštitniku ljudskih prava i sloboda najčešće ukazuju na nemogućost ostvarivanja kvalitetne primarne zdravstvene zaštite i različitih medicinskih tretmana za djecu sa problemima u razvoju, deficit specijalista iz različitih oblasti, dugotrajno čekanje na zakazani pregled, neadekvatan pristup/dostupnost zdravstvenih ustanova, neadekvatno liječenje, nemogućnost naplate troškova liječenja.

S  tim u vezi, Zaštitnik je ukazivao nadležnima na neophodnost obezbjeđivanja jednakog  stepena zdravstvene zaštite djece bez izuzetka. Ombudsman u godišnjem izvještaju podsjeća da je obezbjeđivanje najvišeg standarda u djelu zdravstvene zaštite djece obaveza na koju upućuje Konvencija o pravima djeteta i drugi međunarodni dokumenti u oblasti dječijih prava.

Kvalitetna medicinska prevencija može preduprijediti mnoge medicinske probleme i napredovanje već stečenih oboljenja kod djece.  S obzirom da je međunarodnim i nacionalnim propisima garantovan svoj djeci jednak pristup zdravstvenoj zaštiti, kao i obezbjeđivanje njege u cilju ostvarivanja najvećeg stepena razvoja u skladu sa  individualnim  mogućnostima,  Zaštitnik  smatra  da  je  neophodno    obezbijediti  svakom  djetetu pravovremenu dijagnostiku, preporučenu njegu i neophodnu rehabilitaciju.

Pritužbe roditelja i djece su se u izvještajnoj godini odnosile i na nedostupnost specijalističkih pregleda i tretmana za djecu sa smetnjama u razvoju. Imajući u vidu broj obraćanja izdvajam
o nedostupnost logopeda, psihologa i defektologa za kojima djeca sve više imaju potrebu. Na ovaj problem Zaštitnik je ukazivao i u ranijim izvještajima naglašavajući nedostatak ovih specijalista u svakoj opštini. Djeca u mjestima u kojima nema logopeda i defektologa u primarnoj  zdravstevnoj zaštiti prinuđena su da tretman ostvaruju u Razvojnom savjetovalištu u drugoj opštini, što u mnogome utiče na djelotvornost i kontinuitet samog tretmana.

“Ovaj problem se javlja i u školskoj sredini, s obzirom da je inkluzivno obrazovanje zaživjelo i da je sve veći broj djece sa nekom vrstom govorne smetnje ili lake psihičke smetnje  upisano u sistem redovnog obrazovanja. Nerijetko djeca sa smetnjama imaju preporučen tretman sa logopedom, psihologom ili defektologom, koji je nemoguće (zbog preopterećenosti) ostvariti u okviru Doma zdravlja – Razvojnog savjetovališta ili u opštini nema specijalista ove vrste,  te su prinuđeni da tretman ostvaruju u privatnoj praksi”,  piše u izvještaju Ombudamana.

Zaštitnik i u ovom izvještaju ukazuje da je nužno obezbijediti specijalističke tretmane u okviru primarne zaštite, a u saradnji sa obrazovnim ustanovama obezbijediti svakom djetetu zdravstenu njegu na način i u obimu kako preporučuju standardi u  ovoj  oblasti. Zaštitnik podsjeća da se ranom intervencijom mnoge komplikacije mogu preduprijediti i da se može djetetu omogućiti osamostaljivanje u budućnosti.

Od predmeta koje je Zaštitnik imao u radu 2015. godine iz oblasti zdravstvene zaštite djeteta, nekoliko  pritužbi se odnosilo na rad Kliničkog centra Crne Gore. Roditelji su se žalili  zbog nepravovremenog  i neadekvatnog postupanja ljekara u Kliničkom centru (Urgentni centar i Dječija bolnica) ukazujući da su zbog takvog postupanje nastupile teške posledice kod dvoje djece romske nacionalnosti.

U jednom slučaju povrijeđenom djetetu navodno nije pružena adekvatna njega i dijagnostika, odnosno izostalo je rengentsko  snimanje,  te  je  dijete  otpušteno  na  kućno  liječenje  sa slomljenom  nogom. Nakon dvije sedmice nastupile su komplikacije, pa je na insistiranje roditelja, pregled detaljnije urađen nakon čega je dijete zbrinuto na adekvatan način i pružena mu je medicinska njega u skladu sa potrebama.

U  drugom  slučaju,  dijete je kolima hitne pomoći dovedeno iz Kotora zbog povrede šake desne ruke. Neorganizovano i neadekvatno pružanje pomoći i dugotrajno čekanje ljekara je, po navodima roditelja, dovelo do teške posledice po dijete od 4 godine starosti (amputirana su mu dva prsta desne šake). Zaštitnik je sprovodeći ispitne postupke dobio izjašnjenja od Kliničkog centra, Dječije bolnice i zdravstvenih službi primarne zaštite. Nakon dobijenih izjašnjenja i prateće medicinske dokumentacije, Zaštitnik je, u skladu sa svojim nadležnostima, dostavio sve prikupljene informacije I dokumentaciju nadležnom državnom tužilaštvu na ocjenu i postupanje. Tužilaštvo je obavijestilo Zaštitnika da je pokrenulo postupak izviđaja, radi utvrđivanja odgovornosti odnosno  eventualnih propusta prilikom liječenja djece.

Zaštitnik je u radu imao i jedan predmet koji se odnosio na nepravovremeno djelovanje Kliničkog centra u  dijelu  organizacije  specijalnog  transporta  za  dječaka  sa  višestrukim  oboljenjima  koji  je  bio  na specijalističkoj intervenciji u inostranstvu. Naime, čekanje potrebnog dokumenta od Kliničkog centra je zadržalo dječaka na klinici u drugoj državi duže nego što je bilo potrebno, te je to uvećalotroškoveliječenja i otežalo refundaciju troškova. U ovom slučaju Zaštitnik je zaključio da je Klinički centarneblagovremeno postupio u dijelu organizovanja povratnog transporta pacijenta  i  ovakvim postupanjem, koje je moguće  prouzrokovano nedovoljnom  koordinacijom između Kliničkog centra, Ministarstva zdravlja i Fonda za zdravstveno osiguranje, pacijent je  doveden u položaj potpune neizvijesnosti. Zaštitnik smatra da je Klinički centar mora biti spremniji u organizaciji i koordinaciji ove i sličnih  situacija imajući u vidu prava i interese maloljetnih pacijentata kao i njihovo zdravstveno stanje.

Zaštitnik smatra da Klinički centar mora obezbijediti pravovremene i potpune informacije svim pacijentima i sa dužnom pažnjom i bez odlaganja reagovati kako bi se izbjegle neželjene posledice.

Zaštitnik ukazuje da zdravstvene ustanove na svim nivoima moraju unaprijediti svoju saradnju i komunikaciju kao i postupanje. Eventualni izostanak adekvatne i rane intervencije može  usložiti zdravstveni problem u budućnosti i uticati na kvalitet života djeteta. Zdravstvena zaštita mora biti na najvišem nivou, jer kvalitet ostvarivanja ovog prava direktno je vezan i međusobno uslovljen sa pravom na život, opstanak i razvoj djeteta.

Imajući u vidu postupanje po pritužbama, obraćanjima djece i neposrednog rada sa djecom, Zaštitnik je zapazio da je i dalje prisutan problem mograničenog i neravnopravnog  pristupa  zdravstvenim uslugama van Glavnog grada. Zaštinik podsjeća da je u izvještaju za predhodnu godinu ukazao na preporuku UN Komiteta za prava djeteta i neophodnost rešavanja nejednakosti  u  pristupu zdravstvenim uslugama, između ostalog, daljim razvijanjem primarne zdravstevne zaštite.

Preporuka UN Komiteta za prava djeteta je Crnoj Gori upućena prije šest godina, ali su problemi i dalje prisutni. Zaštitnik je i u ovom izvještajnoj godini, u pojedinačnim postupanjima, u
kazivao na neophodnost unapređenja zdravstvene zaštite i podizanja kvaliteta zdravstvenih usluga na viši nivo u skladu sa preporučenim standardima u ovoj oblasti.

“Sistem zdravstvene zaštite se mora unapređivati kako bi usluge bile dostupne svoj djeci, a u cilju ostvarivanja najboljeg interesa djeteta i obezbjeđivanja rasta i razvoja djece u skladu sa individualnim kapacitetima i mogućnostima”, ukazuju iz institucije Ombudsmana.

Zaštitnik je, tokom 2015. godine,  primijetio da Klinički centar nije imao obezbijeđen nesmetan prilaz licima sa invaliditetom do same ustanove, odnosno medicinskog tretmana koji im je nužan. Konkretno prilaz prostoru u kom se obezbjeđuju fizikalni tretmani je nerijetko bio blokiran parkiranim automobilima te mnoga lica, a  u jednom slučaju dječak sa teškim fizičkim smetnjama koji  svakodnevno koristi fizikalnu terapiju, nisu bili u mogućnosti da nesmetano pristupe zdravstvenoj ustanovi.

Zaštitnik je, postupajući u ovom i sličnim predmetima, primijetio da je Klinički centar, nakon reagovanja Zaštitnika, preduzeo određe ne radnje i mjere u cilju uređenja i organizacije parking prostora i dvorišta u krugu Kliničkog centra. Međutim, neprihvatljivo je da službenik na prilaznoj rampi vrši selekciju i cijeni u kom stepenu potrebe i zdravstvenog stanja je određeno osoba/dijete
kako  bi dozvolio  pristup  vozila u krug Kliničkog centra. Osim toga, prema izjašnjenju Kliničkog centra zaposlena lica očigledno imaju prednost i zauzimaju veći dio parking prostora u dvorištu Kliničkog centra, što nije u duhu primarne uloge ovog centra da bude na  usluzi  svim  građanima, bez  ograničenja, i da omogući dostupnost najvišeg stepena zdravstvene zaštite.  Prema  izjašnjenju  Kliničkog centra, licima  sa invaliditetom je obezbijeđeno samo osam  parking mjesta.

Zaštitnik  je mišljenja, imajući u vidu obraćanja roditelja  i djece,  da je to nedovoljan broj s obzirom na ukupan broj raspoloživih parking mjesta i na broj ovih pacijenata. Stoga  Zaštitnik ukazuje da je upitna ovakva organizacija pristupa Kliničkom centru i njena usklađenost sa međunarodnim i nacionalnim propisima koji uređuju ovu oblast,  i da može imati negativne posledice na ukupno ostvarivanje zdravstevne zaštite.

Postupajući po pritužbama, Zaštitnik je takođe primijetio da se roditelji idjeca suočavaju sa problemima u vezi sa refundacijom troškova zbog medicinskih usluga koje su ostvarene van  Crne Gore. Zapaženo je da i u slučajevima kada im pripada pravo na potpunu naknadu troškova, to pravo ostvaruju putem refundacije.  Troškove  puta,  boravka  obezbijeđuju  sami,  a  nakon  završenog  liječen ja pristupaju procesu refundacije u Fondu za zdravstveno osiguranje. Ovakvo postupanje je u skladu sa propisima, međutim ima slučajeva da porodice, koje imaju potrebu za medicinskim tretmanima van teritorije naše zemlje, zbog teške materijalne situacije ni su u stanju da obezbijede novac za pokriće nužnih troškova, iako znaju da će isti biti refundirani.

U  takvim situacijama se dešava da dječije zdravlje trpi zbog nemogućnosti odlaska na medicinski  tretman. Zaštitnik smatra da bi, u ovakvim slučajevima, zdravstveni sistem morao imati  više  razumijevanja u cilju obezbijeđivanja potpune dostupnosti svih medicinskih usluga kako u našoj zemlji tako i u inostranstvu. U ovakvim slučajevima neophodna je koordinisana saradnja medicinskih ustanova, Fonda za zdravstveno osiguranje, nadležnog ministarstva i centara za socijalni rad.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply