Motivacija kod djece

motovacija

PIŠE: Marija Ždero, NLP Master i Profesionalni coach

Kada sam kročila u svijet roditeljstva, svjesno ili nesvjesno, svoje prve roditeljske korake i metode sam bazirala na naučenom modelu, onom uz koji sam ja rasla. Metod sankcije ili zabrane je izgledao vrlo prikladan i djelotvoran, odnosno izbegavanje nevolje i nelagode je bio način kako se dijete motivisalo da da najbolje od sebe. Ukoliko bi se i desila neka situacija koja je iziskivala sankciju, dijete je tako brzo učilo, i greške  se nisu ponavljale. Čak su i upozorenja bila dovoljna, u smislu najave potencijalne nelagode, tako da nisam morala uopšte da istražujem druge mogućnosti. Tako je bilo sa prvim djetetom.

Onda sam postala roditelj drugi put i rodila dijete koje je, kao što bi i većina roditelja potvrdila, drugačije od prvog i priča za sebe. Ne ni bolja, ni gora, prosto drugačija. Ono što sam brzo uvidela, a dugo nisam htela da povjerujem  – sa drugim djetetom kazne nisu davale rezultat, bar ne onakav kakav sam željela.

Stare boljke

I tako sam bila inspirisana da počnem da istražujem šta je ono drugo što bih trebala da uradim, kao roditelj, kako bih imala odgovarajuću reakciju…. Sve vrijeme sam se pitala, šta treba drugačije da uradim kako bih dobila drugačiji rezultat. Činjenica da se neki ljudi motivišu nagradom, neki kaznom, a samim tim i djeca, izgledala je na nivou informacije kao pravo olakšanje. Sve dok isto nije trebalo sprovesti u praksu. Posmatrajući dijete jasno sam uvidjela da kazna nije način motivacije, trebalo je da ponudim šargarepu…. I sve bi bilo mnogo lakše da iz mene nisu počela da izviru i da me potkopavaju moja aktuelna uvjerenja i obrasci ponašanja, koji su kreirala sumnju: Kako nagraditi nešto što nije dobro, kakvu poruku šaljem nagradom? Pa neće život da nas nagrađuje kada pogriješimo…… Kako će nagrađivanje te vrste uticati na drugo dvoje djece? I tako redom, i tako u krug. Nisam mogla da se otmem starim reakcijama, koje i dalje nisu davale rezultat. Ustvari, sada kada se sjetim i vratim taj osjećaj, moji stari obrasci su bili toliko jaki, i već sam do detalja poznavala neuspješan scenario, koji me je ujedno i izluđivao, ali sam nesvjesno radije pristajala na njega, nego što sam bila spremna na promjenu. Plašila sam se nove, nepoznate reakcije djeteta, plašila sam se neuspjeha…. Nanovo. Sa druge strane, opcija sa nagradom me je uznemiravala jer sam to doživljavala kao da ću da popustim u nekom svom sistemu vrijednosti, i da počnem da igram neku igru koja nije moja.

Nikad nije kasno

I onda, kako nas život, u pravom trenutku, postavi na pravo mjesto, jednoga dana, jedna situacija je izazvala toliko jak osjećaj nezadovoljstva, neuspjeha, osjećaj da stvarno nema smisla nastaviti dalje po starom, i upalila mi lampicu, i u glavi i u srcu, da ne mogu da ratujem sa svojim djetetom, i da je to besmisleno. Da nemam šta novo da izgubim, jer već dovoljno dugo gubim, i promjenom mogu samo da dobijem. Da tu nema mjesta za u pravu sam, ili nisam, jedina mjera za biti u pravu je da li ono što radim daje rezultat.

Rekla sam sebi jedno veliko OK….. Nagrada ne mora da znači da nagradim užasno neurednu sobu. Ja sam nagradu stavila kao medalju poslije prolaska kroz cilj. A cilj je bio poštovanje dogovora da ubuduće soba bude uredna, sa sve detaljima šta znači uredna, da ne bude nesporazuma, i podrazumijevanja. Kada sam izašla sa svojim predlogom, znate šta mi je moje dijete reklo očiju punih sjaja: Mama, znaš kakav je ovo motiv za mene?!?

I tako je otpočelo novo poglavlje u mom stilu roditeljstva i u našem porodičnom životu….

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply