PIŠE: Maja Marić, Misusovo blog
Uskoro ćemo objašnjavati djeci, dok budu uplakani tražili utjehu, da život nije lak, da često nije fer i da, naprosto, moramo očvrsnuti kako bismo mogli nastaviti dalje. Ne smijemo biti tako osjetljivi. Bolje da naučimo prije nego kasnije. Učićemo ih na isti način na koji su i nas učili. Pretrpi. Izdrži. Život nije fer. Nemoj im pokazati slabosti. Ne daj da te vide da plačeš. Život je težak. Naučićeš. Ako nas pitaju, kako ćemo im objasniti zašto je život težak? Zašto mora biti? I ako nije težak, zašto se moramo ‘pripremiti’ za nadolazeće? Što ćete vi reći svom djetetu – zašto?
Dijete će se, baš kao i mi svi, s vremenom naviknuti na one spoljne faktore. Naviknuće da su ljudi često zlonamjerni, naučiće biti suzdržano dok ne procijeni situaciju. Taj famozni život će ga rano naučiti da svoje stavove brani argumentirano, a ako ne ide, često šakom. Naučiće da treba stat uz slabijeg, osim ako time ugrožava sebe – onda će djetetov karakter ili vaspitanje presuditi hoće li ostati da stoji ili se prikloniti većini. Izgubiti u masi. Dijete će naučiti da su i profesori, baš kao i doktori, ljudi, da griješe, da imaju način na koji rade i, ako je pametno, znaće nakon nekog vremena procijeniti što kod koga prolazi. Ako se potrudimo, dijete će naučiti i to da često nisu loši ljudi, ali donose loše odluke. Naučiće da se nose s sopstevnim osjećanjima, srećama, tugama, nesigurnostima i frustracijama. Ovaj zadnji segment će najmanje uključivati naše vodstvo. Jer tu, nekako, ni sebi ne znamo što bi rekli pa tako ne kažemo ni njima. Reći ćemo si ‘sve je to normalno’ i nastavit svojim putem, peglati tom djetetu košulju i brinući se za zdrav doručak i raznolik ručak. A hoćemo li mu reći da je baš zato život težak? Da sve ono što će ‘naučiti’ nije toliko bitno za sreću. Bitno je za život ‘u sistemu’, ali ne nužno i za sretan život. Hoćemo li, hoćete li, reći sopstvenom djetetu da su osjećanja ono što mi ustvari jesmo i, ako mu je teško, treba sebi da pomogne? Da, normalno je osjećati se svakako. Ali je isto tako normalno i raditi na sebi. Pomoći sebi.
Gledam sebe. Odrasla sam u porodici u kojoj je falilo svega, ali komunikacija nije jedna od tih stvari. Uvijek sam imala podršku i smjela reći što i kako razmišljam, što me muči. Smjela sam otvoreno iznositi svoje probleme, prepričavati doživljaje iz škole i grada, uvijek sam mogla računati na povratnu informaciju. Na savjet i utjehu. Ali čak i u takvom odnosu (koji je bio revolucionaran za puno mojih prijateljica), ja sam naučila kako se donose odluke i kako se ‘biraju’ strane. A opet, nije se pričalo o egzistencijalnim i emotivnim krizama. Ja nisam pričala o tome jer ih još nisam znala prepoznati niti artikulisati. Moja mama nije pričala jer je, valjda, smatrala da bi me to previše opterećivalo. I pitanje je koliko bih razumjela. Vjerovatno je bila u pravu, kao i horde roditelja koje postupaju jednako. Sada, u poziciji roditelja, konstantno razmišljam kako ću se postaviti kada dođe trenutak za to. Manite me se razgovora o dmomcima, kontracepciji i ženskom bullyingu! O tome znam sve i o tome ćemo lako – otvoreno i u glavu. Nema druge. Ali kako objasniti djetetu da će mu život biti težak, vrlo često, i kako na to neće uvijek uticati spoljašnji faktori? Još to sama sebi objašnjavam!
Kako ćete objasniti djetetu da neće biti tužno samo zato što Marija ima Barbie kućicu, a ona ne? Kako ćete objasniti djetetu da neće razlog frustracije i ljutnje biti samo jedinica iz fizike, odbijanje simpatije i zabrana izlaska za vikend? Kako ćete im približiti osjećanja anksioznosti, straha, neizvjesnosti i nemoći koji će mu biti jako poznati, a vrlo često će kretati – iz njega samog? Hoćete li mu moći objasniti da će se, možda, naći u situaciji gdje će za ‘spoljnji svijet’ imati sve, a svejedno neće biti sretno? Hoćete li mu reći da će se događati da plače noćima iako nema pravi razlog za to? Tačnije nema legitiman razlog za spoljnji svijet. Hoćete li ga zaštititi od saznanja da ambicija često dovodi do osjećanja praznine? One praznine koja se ničim ne može ispuniti. Mislite li da bi bilo fer pojasniti im da tuga i nezadovoljstvo dolaze iznutra, podstaknuti svakim događajem u životu koji ća barem malo podsjećati na neki prošli, neki traumatični? Smijemo li reći sopstvenoj djeci da će jako jako često sjediti u proljeće, u prekrasnom zelenilu, na punoj terasi, piti odličnu kavu okruženi prijateljima – i svejedno se osjećati usamljeno, kao da tu ne pripadaju? Kako ćemo im približiti cijelu paletu negativnih osjećanja koje i sami osjećamo, a stidimo ih se? Jer ako im ne kažemo ništa, i oni će, baš kao i mi, ući u začaran krug griže savjesti, osjećaja krivice jer se ne osjećamo dobro kad bi trebalo. Jer nismo dovoljno dobri. Jer bi trebalo da budemo ambiciozni, a eto nismo. Jer nam je pruženo sve, a mi bismo samo zagrljaj. Jer se ne pronalazimo u onome u čemu smo mislili da hoćemo. Jer se osjećamo kao najveći gubitnici, a ljudi misle da smo dobili na lutriji. Hoćemo li sopstvenoj djeci pružiti mogućnost da ne budu kao mi i da se ne boje sopstvenih emocija?
Jer neuspjeh je STVARNO sastavni dio života. Jer ljudi rastu i razvijaju se cijeli život i SMIJU promijeniti mišljenje, smije im se sviđati jedna stvar, a onda kasnije više ne. Jer svako ima PRAVO da se osjeća kako god da se osjeća – nema ništa loše u tuzi, ljutnji, melanholiji ili bespomoćnosti. Smijemo tako i da se osjećamo. I, najvažnije od svega, IMAMO PRAVO da tražimo sreću. Imamo pravo da pokušamo da pogriješimo. Imamo pravo reći da nam nešto ne odgovara. Imamo pravo da ne budemo osuđeni za svaku glupost koju smo u životu napravili. I imamo pravo da se nosimo sa svojim osjećajima, čežnjama i strahovima najbolje kako znamo i umijemo. Hoćemo li to znati reći svojoj djeci? Jer ja ne želim da moje dijete misli da nema pravo da se osjeća dobro u svom životu. I ne želim da misli da je život samo niz nesretnih događaja. Da, smije ti biti teško dok ne dostigneš cilj. Ali ako nisi sretna kada ga dostigneš, to možda nije ono što si željela. I opet imaš pravo krenuti dalje, od početka, u novom smjeru. Život je težak zbog mnogih spoljnih faktora, ali ovi unutrašnji bi trebalo da rade za nas, a ne protiv nas. Trebalo bi da signaliziraju kada je postalo preteško za ostati. Kada je postalo previše loše da bi se trpilo. Kada je broj poraza daleko nadmašio broj pobjeda i vrijeme je da se krene u novom smjeru. To su stvari koje želim prenijeti svom djetetu. Jer previše vremena sam izgubila osjećajući se loše – i dodatno se još šutirala u bubrege jer se ‘ne smijem tako osjećati’. A smijem. Jer, kao što često ovdje spominjem, živimo samo jedanput i samo za sebe. Zašto bi to vrijeme potrošili u knockoutu? Da kasnije možemo reći da smo ‘kvalitetno prale veš, a i papiri su nam bili besprijekorno vođeni u kancelariji”? Sve je to vrlo lijepo, i sve se to treba obaviti na ovaj ili onaj način, ali ono što radimo (i kako se osjećamo) u međuvremenu je ono što se računa. Ne želim da mi dijete kasnije sjedi pred tv-om svaki slobodan trenutak kako bi zaboravila da je ‘život u…’. Jer je život težak i tako mora da bude. Jeste, težak je. Ali ne mora biti toliko. Želim naučiti svoje dijete da upozna sebe i vodi se samo svojim zaključcima, osjećanjima i odlukama. I da pere zube barem dva puta dnevno. Tome bi trebalo služi mama, zar ne?
