Smirenost je ključna! Eh, još kad bi je bilo lakše postići

smirenos

PIŠE: Mama Marija

»Smirena majka, mirno dijete«, kako me je ta rečenica nekada nervirala.

U početku sam mislila da je to samo jedan od onih savjeta, izgovorenih tek da se nešto kaže, a da zvuči dobronamjerno, ali da nema realno utemeljenje, bar ne u svim slučajevima. Ponekad mi je ta rečenica bila toliko iritantna, da sam onoga ko je izgovorio smatrala neiskrenim.

Ali, kako vrijeme prolazi, tako uviđam njenu istinitost. I ne, ne odnosi se samo na prve dane i mjesece bebinog života, već na mnogo duži period.

Beba, u prvim mjesecima života, sebe i majku doživljava kao jedno biće, to sam iščitavajući razne tekstove, saznala još tokom svoje prve trudnoće. Imala sam to na umu, vjerovala da razumijem šta se pod tim podrazumijeva, ali tek kasnije sam shvatila, da zapravo nijesam spoznala suštinu.

To maleno biće počinje da upoznaje svijet kroz nas. Proces vaspitavanja, temelj izgradnje ličnosti ne postavlja se kada dijete prohoda, progovori, počne da izražava interesovanja, već od prvog dana. Sigurno se neće sjećati događaja po rođenju, ali sama atmosfera koja ga okružuje uticaće na njega i njegov dalji razvoj. Ukoliko je okruženo smirenošću, prihvatiće to kao jedini normalan obrazac. Ali, tu smirenost je, naročito, u prvim danima teško postići.

Lako je pametovati sa vremenske distance, a teško realizovati u konkretnim slučajevima. Preosjetljivost, dezorjentisanost utiču da se mame u tim danima ponašaju nesvojstveno sebi. Bebe, prirodno, negoduju, jer im nije jasno zašto im je uskraćen boravak u toplom, tihom i mirnom maminom stomaku, gdje su ih uspavljivali otkucaji maminog srca. Nije im jasno ko su svi ti ljudi koji hoće da ih drže, koji pričaju, smiju se, remete mir na koji su navikle. Čini im se da je zbog sve te gužve i mama malo uznemirena, pa se trude da svojim plačom iskažu negodovanje. To negodovanje mama shvata kao znak za uzbunu, ali kako eliminiše jedan po jedan mogući uzrok, a beba i dalje izražava nezadovoljstvo, osjeća se nemoćnom i uznemirenom, jer ne zna šta bi još mogla učiniti da svog anđela učini srećnim. I tako, i mama i beba ulaze u začarani krug.

Kako dijete odrasta, situacija se mijenja. Dijete počinje da bude svjesno sebe, svoje individualnosti, ali ta povezanost i nevjerovatna detekcija majčinih osjećanja, iako dobija drugu formu, ne iščezava. Kao što majka zna šta je djetetu na umu i prije nego što joj ono kaže, tako i dijete prepoznaje ono što majka osjeća, iako nekada, ona to želi sakriti.

Dešava mi se, nerijetko, da baš onda kada se trudim da što bolje prikrijem opterećenost i nervozu, i baš onda kada mi se učini da to uspješno radim, iznenadi me pitanje: »Šta ti je mama? Je li se desilo nešto loše?«

Tada, ko zna koji put, shvatim da od njih, ma koliki bili, ne mogu sakriti ono što osjećam. Uspijevaju da otkriju nervozu prikrivenu osmjehom, zamišljenost maskiranu zaigranošću,… jer, oni ne gledaju u roditelje očima, već srcem.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply