Samohrana majka i blogerka Ketrinn Fleming podijelila je sa svima priču o svom sinu i staklu koje je slučajnom razbio u kući. Nadahnut će vas!

Ovo je moj hodnik od prošle srijede.

Slomljen, oštar, podmukao.

Ovo je bio moj hodnik.

Ovo je učinio moj sin.

Ponekad, zapravo vrlo često, stvari se razbiju – nepopravljivo. I to ti oduzme dah – odmah.
Oduzeo mi se dah kad je moj sin ušao u kupatilo, frustriran, ljut. I onda je odlučio zalupiti vratima tako jako da je staklo automatski palo i razbilo se u milion komadića.

Bila sam mirna. Preživjela sam to i duboko uzdahnula. Psa sam izvela u dvorište kako se ne bi isjekao na staklo, a iz istog sam razloga stavila mačku u podrum.

Stala sam u dvorište i osjetila kako mi suze klize niz lice. Nevjerovatno je kako se usamljeno možeš osjećati kao roditelj u ovakvim situacijama. Shvatila sam kako se uplašeno i razočarano osjećam. Je li se ovo uistinu dogodilo? Da, jeste!

I dok sam tako stajala i uzimala u obzir razvoj njegovog karaktera, čula sam njegove suze, glas je dolazio iz kupatila.

Njegova duša pati. Ni on to nije očekivao. Halo, ljutnjo – ne sjećam se da sam te pozvala u svoju kuću.

Zastaršujuć. Posramljen. Zabrinut. Uplašen. Prestrašen.

Duboko udahni majko ratnice. Duboko udahni. Ta te mala krhka duša sada treba. On treba najbolje od tebe. Tvoje potpuno saosjećanje. On treba nježnu i divnu ljubav koju samo majka ima. Duboko udahni i idi.

Idi! Idi i uđi u kuću. Polako prođi razbijeno staklo, odi do kupatila i pogledaj ga. Pogledaj ga u lice i reci mu koliko ga voliš, reci mu da ga voliš najviše na svijetu. I njegovo je lice crveno i puno suza, no odjednom je rekao: ‘Mama ja to više nikad neću uraditi. Tako mi je žao.’ Sad još više plačemo.

Mama zagrli ga jako. Stavi ga u krilo da se isplače. Da se i ti isplačeš. Pogledaj koliko zapravo želi biti voljen, koliko je siguran uz tebe. Pogledaj koliko je krhak.

Volim te.

Na sigurnom si.

Ja sam ovde.

Najgori je dio prošao.

Imam te.

Tu sam.

Volim te.

Idi mama i reci mu za ljutnju. Reci mu odmah kako je ljutnja moćan osjećaj. Ima pravo na ljutnju, na bijes. Sve ćemo očistiti zajedno, bitno je da osjeća kako je to biti ljut, ali i razočaran.

Postoji li bolji način da se pokaže koliki su ti osjećaji.

Tu sam da ti pomognem, uz mene si siguran.

Nećeš biti sam u svom bijesu.

Nećeš biti sam u svojim strahovima.

Tu sam. Zajedno smo.

Sada ćemo to zajedno očistiti.

I očistili smo razbijeno staklo. Bio je tih, zamišljen i pažljiv.

Jer ponekad se stvari razbiju. Ponekad mi razbijemo njih. Nije važno razbijanje. Važno je kako reagujemo na razbijene stvari. Ubije li nas to? Ne, to nam samo stvara osjećaj krivnje.

ILI

Pomogne li nam to da probudimo svoje najdublje osjećaje? Stvara li nam to osjećaj da činimo nešto ispravno ili pogrešno?

Da mama! Idi i uzmi svoje dijete. Nauči ga! Pokaži mu! To se zove LjUBAV!”

Izvor: Zelena učionica