Jutarnje, brzinsko punjenje maminih baterija

budjenje

PIŠE: mama Marija

Dođe nekada i  takav dan. Onaj kada ne bi smo izašli iz kreveta već bi ostali ušuškani sa glavom ispod pokrivača, ne zbog hladnoće nego zbog raspoloženja. Sivilo, koje se umjesto svjetlosti probija kroz prozor, govori da je i sunce istog raspoloženja. Krije se iza oblaka, nije mu po volji da se danas druži. Razlika je u tome što njemu može biti. Moja sebična želja može i mora ostati samo to – želja.

Dok razmišljam o tome kako moram autosugestijom postići da se osjećam kao da sam puna snage, umirujem se mišlju da ću ostati još malo u krevetu, zatvoriti oči, i u tom kratkom vremenu, uspjeti da napunim baterije organizma koje pište upozoravajući da su pred gašenjem. Iako je trebalo da se pune cijelu noć, nekako su ostale prazne, valjda zbog slabog kontakta isprekidanog buđenjem iz raznih razloga kojima je zajednički uzrok.

I dok tako tješim sebe i počinjem da uviđam da ta mislena tehnika relaksacije djeluje, oglašava se moj lični budilnik sa jednim jakim zvonom. Znam da je moj budilnik još mali da bi uspjevala razlikovati vikend od radnog dana kada ide u vrtić, ali se nadam da će ovo sneno jutro i nju ubijediti da treba još malo sačekati sa trčanjem po kući, jahanjem konjića, pravljenjem novih umjetničkih djela,…

Samo se jednom oglasila i onda je nastupila tišina. Dobro je, samo nešto sanja. Bojažljivo osluškujem u nadi da sam u pravu. Praktično i ne dišem da joj ne bih pokidala veze sa snom kojih sama pokušava da se oslobodi. Procjenjujem da je prošlo dovoljno vremena, pa dozvoljavam sebi da se uljuljkam na talasima mirnoće, polusna i nemišljenja.

U trenutku kada prelazim onu tanku granicu između jave i sna, dok doživljavam onaj slatki osjećaj kada ste još uvijek svjesni, iako počinje da vas omamljuje san i jedva čekate da saznate koji film je vaša podsvjest pripremila za prikazivannje krišom od vas, jedno tiho “mama”, vrati vas na početnu poziciju. Baš kad sam pomislila da mi se učinilo, začujem jedno jače i odlučnije “mama”, izgovoreno tako da me riješi svake dileme.

A, onda kada mi je na um pala naivna ideja da bih mogla uspjeti u nemogućoj misiji da uz par pjesmica ili riječi omiljene priče nagovorim svoj mali budilnik da još malo odmori, kao po dogovoru, javio se malo veći budilnik, koji skačući po meni, razbija i poslednji trag iluzije da nije došlo vrijeme za ustajanje.

Već u narednih par minuta slušam plan koji su danas pripremili za mene, i konstatujem da se nekim čudom baterija napunila i spremna sam za realizaciju svih ispred mene postavljenih zadataka.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply