Zašto nikada ne treba da ignorišete ili kažnjavate dijete koje histeriše

tantrumi

Moderno roditeljstvo predlaže dva načina da se suočite sa ispadima kod male djece – ignorišite ih ako privlače pažnju lošim ponašanjem i nagradite ih kad se ponašaju lijepo. Ili ih disciplinujte dobro poznatom mjerom „isključenja” – odlazak u svoju sobu ili u ćošak. Ovo je metoda koju primjenjuju milioni roditelja, uprkos tome što su sva detaljna istraživanja uticaja ove vrste kazne na dijete pokazala da ona nema nikakve pozitivne efekte na ponašanje.

Dajemo vam četiri dobra razloga da sledeći put kada vaše dijete bude imalo „fazu” reagujete drugačije.

1. Mala djeca ne mogu da kontrolišu svoje emocije

Iz jednog jednostavnog razloga – njihovi mozgovi funkcionišu drugačije od mozgova odraslih. Veze u mozgu kog djece se tek razvijaju i oni, po prirodi stvari, nisu rođeni naučeni da kontrolišu svoje ponašanje. Kako budu odrastali, uz stalni razgovor i usmjeravanje i razvoj moždanih veza, naučiće da se ponašaju „društveno prihvatljivo” i da se sami smire kad su uznemireni. Mala djeca fizički to ne mogu. Kada se ponašaju histerično i nevaljalo oni se zapravo bore sa snažnim osjećanjima koja ne umiju riječima da izjasne, a još manje da iskontrolišu.

Nama možda izgleda smiješno što dijete bijesni zbog toga što ste mu sipali mlijeko u pogrešnu čašu ili što ste mu presjekli parče hljeba na pola, ali u svijetu vašeg djeteta te stvari su podjednako važne kao što je u vašem svijetu, na primjer, plaćanje računa ili kupovina namirnica. To što je nešto za nas glupost, ne znači da je tako i za dijete.

2. Mala djeca ne mogu da se smire sama

Da bismo ovo objasnili, uporedićemo dijete sa šerpicom na šporetu u kojoj voda ključa. Baš kao i voda u šerpici, koja će ključati dok ne ugasite vatru, tako i emocije vašeg djeteta ključaju i ključaju dok vi ne učinite nešto da mu pomognete. On sam neće moći da ugasi vatru. Ne umije, nije mu urođeno. Ako ništa ne preduzmete već posegnete za čuvenom metodom ignorisanja histeričnog ponašanja, kao i voda u šerpici koja će na kraju ispariti, tako će se i vaše dijete istrošiti i prestati da plače. Ne, neće on naučiti se histerijom ne dobija ništa nego da treba lijepo da razgovara. Neće, jer ni s njim nisu lijepo razgovarali u trenicima kad mu je najteže i kad se bori sa svojim velikim emocijama.

Onog momenta kad se vaše dijete smiri, znajte da je shvatilo da na njegove vapaje za pomoć niko neće odgovoriti. Djeci su potrebni odrasli da ugase tu vatru koja ključa, potrebno im je naše strpljenje, pažnja i razumijevanje za njihova osjećanja. Mirne riječi i zagrljaji. Ako se sklonite od njih u tim trenucima, to je kao da ste pustili vodu u šerpci da „ukuva”. Neće oni u tim trenucima razmišljati šta su pogrešno uradili i kako da sledeći put budu bolji. Djeca nemaju kapacitet za nešto tako sofisticirano. Sve što će naučiti jeste da treba da potisnu svoje emocije ako žele da ih roditelji ponovo vole.

Da li je sada jasnije zašto su mnogi odrasli emotivno zatvoreni, kad imamo u vidu da su ovo metode koje su naši roditelji koristili kad smo bili djeca?

3. Djeca se osjećaju podjednako loše kao i mi kada imaju emotivnu krizu

Biti roditelj u trenucima kada dijete ima emotivni ispad je zaista teško. Vrlo često možete imati osjećaj da dijete pravi scene samo da bi vas nerviralo. Uvijek izaberu najgori trenutak – kada ste umorni, kada žurite ili kada ste negdje napolju. Sve što tad osjećate je stid, bijes, nemoć, čak i gubitak samokontrole. Ali zaboravljate jednu stvar – vaše dijete osjeća to isto! Ne mislite valjda da oni uživaju u tome što imaju emotivnu krizu? Zamislite na trenutak kako je to biti dijete u tim trenucima. Osjećate se da nemate kontrolu nad stvarima koje vam se dešavaju, a osoba kojoj najviše vjerujete i koju najviše na svijetu volite vas potpuno ignoriše baš onda kada vam je najpotrebnija.

Koliko god da je teško roditelju čije dete prolazi kroz napad histerije, uvijek imajte na umu da je djetetu JOŠ teže.

4. Djeca često imaju ispade jer osjećaju da gube kontakt sa roditeljima. 

Jedan od najčešćih uzroka tog čuvenog bacakanja i histerije je zapravo osjećaj djeteta da nema dobru komunikaciju sa roditeljem. Da li je to nešto krupno, poput dolaska brata ili sestre na svijet, maminog povratka na posao, zbog čega manje vremena ostaje za dijete ili su u pitanju svakodnevne obaveze zbog kojih nemate dovoljno vremena za dijete – oni to osjećaju. Ovaj nedostatak komunikacije i zajedničkih trenutaka čini djecu veoma ranjivom, zbunjenom, uplašenom.

Evo jednog primjera. Zamislite svog supruga da večeras dođe kući sa drugom ženom i da vam kaže: „Zdravo dušo. Ovo je moja nova žena, ona će od sad živeti sa nama i pomagaće ti u svemu. Ja tebe volim isto kao i prije, a vas dve treba lijepo da se slažete i da se volite.” Kako biste reagovali? E pa, kad dovedete drugu bebu kući, upravo tako se osjeća vaše dijete. Da li je onda čudno što se ne ponaša onako kako ste očekivali? A zamislite sad, da na njegove ispade i emotivne krize izazvane ovom promjenom, vi odgovorite kaznom ili ignorisanjem, umjesto da mu pomognete da razumije novonastalu situaciju?

Ne, dragi roditelji. Kad vaše dijete ima emotivnu krizu/ispad/tantrum, kako god ga zvali, kazna i ignorisanje nisu rješenje. Tada im je potrebno više komunikacije s vama, a ne manje.

I ne, to ne znači da im date sve ono što požele kad imaju napad razmaženosti, kako to roditelji vole da zovu. To znači da budete uz njih, da im hiljadu puta ponovite zašto nešto ne može, smireno i s puno ljubavi. Čak i ako imate osjećaj da vas uopšte ne slušaju, to ne znači da imate pravo da se isključite.

Izvor: Zelena učionica

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply