Obožavano dijete

obozavanodijete

Ilustracija: S. Pečeničić

PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Poznato je da se osnovna djetetova slika o sebi uobličava u djetinjstvu, na osnovu toga kako dijete definišu roditelji i drugi „značajni drugi”. Danas je opšteprihvaćeno da je patološki kada roditelji i značajni drugi potcjenjuju dijete, njegove kvalitete i sposobnosti.

Polazeći od toga da je potcenjivanje djeteta isto što i neljubav, roditelji često odlaze u suprotnu krajnost, izjednačavajući ljubav sa precjenjivanjem.

Za djetetov razvoj je najbolje kada roditelji vole dijete i to mu pokazuju, realistično sagledavajući djetetove osobine i sposobnosti. Kako je dijete potencijal koji se razvija, roditelji mu mogu pomoći da razvije neke sposobnosti i osobine, ali i tada moraju da pođu od realistične procjene djetetovog trenutnog stanja.

Problem nastupa kada roditelji u djetetu vide one kvalitete i sposobnosti koje dijete nema ili ih nema u tolikoj mjeri koliko mu ih pripisuju.

Većina roditelja je subjektivna, to jest doživljava vlastito dijete kao posebno i izuzetno, naročito ako je ono jedino ili omiljeno dijete. Problem nastaje kada roditelj svoj doživljaj poistovjeti sa realnošću tako da očekuje i zahtjeva da svi, uključujući i dijete, prihvate datu „realnost”.

Smatrajući da je njihova emocija preširoka da bi stala u riječ ljubav, ovi roditelji djetetu nude zaljubljenost, divljenje i obožavanje. Divljenje dolazi od latinskog divus – božanstvo, bog – i znači obožavanje. Kada se roditeljskoj idealizaciji djeteta pridruži njegova idolizacija, rezultat je neka vrsta „dijete-poklonstva” u kojoj dijete tretiraju kao polu-boga ili božanstvo.

Obožavanje djece podupiru različite teorije, poput one o „indigo djeci” koja navodno posjeduju natprirodne sposobnosti, a tu djecu je moguće prepoznati po tome što njihova „aura” zrači svjetlošću boje indiga.

Ako se zapitamo koliko roditeljsko obožavanje pomaže djeci da se razviju u funkcionalne odrasle, odgovor je – nimalo. Kako je za njih normalan odnos u kojem su u centru, uzdignuta kao najvažnija, predmet pažnje, ispunjavanja želja i bezuslovne ljubavi, ova djeca postaju narcisi koji ga očekuju od svih drugih, kako u djetinjstvu, tako i kasnije.

Kada neko na osnovu svog ranog iskustva nauči da poistovećuje obožavanje i ljubav, on kao odrasla osoba očekuje da mu svako ko ga voli iskazuje obožavanje. Ne samo da odrasle tatine ćerke i mamini sinovi ne razumiju da ljubav nije obožavanje, nego ni da partnersku ljubav ne treba upoređivati sa roditeljskom.

Obožavanom djetetu je veliki problem da zadrži pozitivnu sliku o sebi kada se suoči sa grupom vršnjaka u kojoj ne nailazi na obožavanje. Tada zaključuje ili da nije izuzetno ili da mu drugi zavide.

Dobro je da roditelji shvate da obožavanje nije viši oblik ljubavi prema djeci, već da je nepotrebno i štetno.

Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply