Trauma javnosti

javnalicnost

Ilustracija: S. Pečeničić

PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Većina roditelja se od najranijeg doba trudi da svojoj djeci pomogne da izgrade osjećanje lične vrijednosti tako što im jasno pokazuje ljubav i prihvatanje. Kako volimo one koji su nama vrijedna, važna ljudska bića, izjavljivanje i pokazivanje ljubavi na različite načine jesu potvrda djetetove vrijednosti. Dijete zna da ga iz ljubavi čuvamo i štitimo od negativnih iskustava.

Kako je roditeljima njihovo dijete, pogotovo ako je jedino, izuzetno dijete, oni mu jasno poručuju da je takvo. Zato ono pored doživljaja opšte prihvaćenosti ima i doživljaj svoje posebne vrijednosti.

Kada zakorači u javnost, u spoljašnji socijalni svijet, ono dijete koje je na osnovu prihvaćenosti u svojoj porodici, u intimnom socijalnom krugu, izgradilo veoma pozitivnu sliku o sebi, često doživi „traumu javnosti”.

Dijete koje je u porodici naučilo da se svijet vrti oko njega, ne snalazi se u grupi djece u kojoj niko ne obraća pažnju na njega. Pogrešno smatrajući da ona društvena pravila koja je naučilo u porodici važe za cijelo društvo, pa i za javnost, dijete zaključuje da je ono krivo što ga drugi ne prihvataju i razvija kompleks niže vrijednosti – da nije dovoljno vrijedno da bi bilo prihvaćeno.

Jedne stid toliko pasivizira da se socijalno paralizuju kada su u grupi djece koja ih ne prihvata. Dok čekaju da ih drugi uključe i prihvate, oni mogu da pokušaju da se dovoljno „poprave” kako bi drugi uvideli njihovu vrijednost.

Drugi aktivno rade na tome da ih što više drugih prihvati. Oni razvijaju takav „imidž” koji bi trebalo da im u njihovom socijalnom krugu donese popularnost. Fantaziraju o slavi, o tome kako će ih svi, pa i nepoznati ljudi prihvatati i voleti, i što će tako svima pokazati koliko vrijede.

Bez obzira na visinu njenih realnih kvaliteta, svaka odrasla ličnost je okružena sa tri segmenta javnosti: ljudima koji o njoj misle pozitivno, onima koji su prema njoj ravnodušni i onima koji je negativno doživljavaju.

Emocionalno zrela ličnost ne mjeri svoju vrijednost prihvaćenošću, tako da ne smatra da manje vrijedi ako postoje ljudi koji ona ne zanima ili koji o njoj misle negativno. Ona svoje emocije investira ka onim ljudima u javnosti koji o njoj misle pozitivno.

Osoba koja želi da je svi prihvate, drukčije vrjednuje segmente javnosti. Kako želi da je svi prihvate, nisu joj važni oni koji je prihvataju, već oni koji je ne prihvataju. Kada uspije da šarmira nekoga kome ranije nije bila simpatična, za njega gubi interesovanje kada osjeti da je prihvaćena.

Mnogi svoju želju za popularnošću zadovoljavaju na društvenim mrežama gdje pažljivo grade svoj imidž i njeguju svoju publiku, čineći to mnogo bolje nego u stvarnom životu. Veoma zavodljiva iluzija da živimo životom popularnih javnih ličnosti doprinosi zavisnosti od ovih mreža.

Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply