Kako postati dovoljno dobra mama

Happy Mother And Son

PIŠE: Vesna Nenadić Jevtić, psiholog

Opet o roditeljstvu ili kako postati dovoljno dobra mama (tekst mogu da pročitaju i tate, a i oni koji nisu roditelji jer su svakako nečija djeca).

Da se razumijemo postoje i druge važne teme u psihologiji, koje možda više zanimaju opštu populaciju ali o ovoj volim da pišem ne samo zato što mi je bliska već zato što je neosporno značajna za razvoj svake ličnosti.

Tokom svoje edukacije iz psihodrame i grupne analize, čiji je sastavni dio bio i učešće u iskustveno-edukativnim grupama, a koje se po procesima koji su se na njima odvijali nisu razlikovale od bilo koje terapijske grupe, gotovo uvijek se uzrok problema sa kojim se osoba aktuelno nosi nalazio u specifičnostima odnosa sa roditeljima ili šire, u položaju u primarnoj porodici. Mnoge terapijske prakse, tražeći svoj put u terapijskom prostoru u kome je psihoanaliza dugo dominirala, važnost ovih odnosa su stavili u drugi plan, ali uticaj majke na formiranje ličnosti djeteta je i dalje sveprisutno u brojnim savetodavnim tekstovima na koje svakodnevno nailazim na stranicama koje su posvećene roditeljstvu.

Na osnovu kontakta koje imam sa roditeljima, (više majkama), mogu da zaključim da pitanje koje sam i sama postavila sebi nakon jednog vrlo inspirtivnog psihoanalitičkog predavanja, a koje glasi “Kako da postanem dovoljno dobra majka?”, je pitanje, koje sebi postavljaju a često, u nekom obliku i psihologu, postavljaju i sve druge majke.

Sistematičnost u naučnom radu nas uči da da bi nešto postali, ostvarili neki cilj, za početak bi ga trebalo definisati i razjasniti. Šta znači biti “dovoljno dobra majka”, ko je “dovoljno dobra majka”, da li postoji neka majka koja je ostvarila u potpunosti ovaj cilj. Sjećam se, da je neko na pomenutom predavanju rekao da je to bila Djevica Marija, Isusova majka. Moram priznati, da mi je tada kroz glavu prošla jedna zastrašujućua misao: Da ako je ona bila ta dovoljno dobra majka, da li bih ja zaista željela da mi dijete razapnu na krst u njegovoj 33 godini, a da ga prije toga progone, da živi ko pustinjak, da ga smatraju čudakom i da iako oko sebe ima i neke ljude koji ga prate često ga oni ne razumiju i ne vjeruju mu baš uvijek, a neki od najbližih prijatelja ga na kraju i izdaju zarad finansijske dobiti.

No, Majka Isusova se uzima za primjer dovoljno dobre majke jer je sveprihvatajuća, pruža bezrezervno ljubav i podršku, iako i ona možda ne zna šta to njeno dijetete radi, instiktivno ga i bezrezervno podržava. Valja ovdje napomenuti svim majkama, da čak i ona to ne čini potpuno sama, bez podrške okoline, jer joj s vremena na vrijeme stižu znaci i sa neba i sa zemlje da je njeno dijete posebno i da treba da ga podrži u njegovim naumima.

U prethodnom se nalazi jedan dio odgovora: Biti dovoljno dobra mama znači prije svega bezrezervno voljeti i prihvatati svoje dijete onakvo kakvo jeste. Ovde se pod pojmom bezrezervne ljubavi misli na davanje koje nije uslovljeno nikakvom nadokandom, voljeti ne da bi bio voljen, ne čak ni zato što sam ga stvorio i zato što je moje. Mada, mala digresija, moj uvaženi prof. genetike Nikola Tucić, je pričajući o adaptivnoj vrijednosti jednog biološkog organizma, koje se mjeri dužinom života i brojem potomaka, “dao dokaze” da je roditeljska ljubav u stvari krajnje sebična, jer mi u svom djetetu volimo dio sebe koji nastavlja da živi poslije nas.

Većina roditelja nema problem kako da voli svoje dijete (roditeljima djece sa poremećajima iz oblasti autizma to je neuporedivo teže) jer im dijete obilato pomaže u tome potkrepljujući ih svojim neodoljivim pogledima i osmjesima. Ono što uglavnom muči roditelje je kako da bezrezervno podrže svoje dijete u onome što ono radi. U nedostatku jasnih znakova “sa neba i zemlje” o tome u čemu je naše dijete izuzetno, teško je sa bezrezervnim povjerenjem prihvatiti da dijete radi sve ono što mu padne napamet. Današnji roditelji su obiljem informacija, igračaka, knjiga i aktivnosti koje im se nude, a koje utiču povoljno na razvoj djeteta, više zaokupljeni time šta bi njihovo dijete trebalo da radi nego šta njihovo dijete zaista radi. Pružanje djetetu bezrezervnog povjerenja na ranom uzrastu znači upravo posmatrati ga i ne ometati ga dok se ono bezbrižno igra na primjer sa blatom, pijeskom, graškom iz tanjira koji je preostao nakon obroka, praznom konzervom koju tako razdragano šutira po dok korača parkom…Sve ove aktivnosti roditeljima izgledaju potpuno besmisleno, a ukoliko je u blizini prisutan i još neko ko bi im mogao zamjeriti zbog ovakvog nepristojnog ponašanja, onda će i odreagovati tako što će dijete onemogućiti da radi to što je započelo. Ovo naravno ne znači da djetetu treba dozvoliti da čini sve što mu padne napamet, a što mu je takođe interesantno, na primjer da razbacuje robu po samoposluzi ili vuče za kosu drugo dijete ili odraslog, odnosno ugrožava nečiji rad ili nanosi nekome bol. Smisao posmatranja svog djeta je prije svega u pokušaju da se razumije zašto ono nešto radi, kakve su njegove potrebe, a mnogo manje u nadgledanju da ne uradi nešto što je opasno po njega ili iz drugih razloga mu nedozvoljavamo da radi. Najlakši način je pustiti dijete da se igra u dovoljno širokom prostoru gdje može neometano da se kreće, iz koga su na bezbjedno mjesto uklonjene stvari koje bi svojom nemarnošću ili radoznalošću uništitilo. Na ovaj način roditelj će mnogo rjeđe biti u prilici da govori ”ne to”, “ostavi”, “pazi pašćeš”, “pazi razbićeš”, “isprljaćeš se”i slične opomone koje kod djece utiču na formiranje slike o sebi kao o nekome ko šta god da krene, ne valja. Djetetu svakako treba ponuditi različite sadržaje ali ga nikako ne treba tjerati da na primjer, ida na časove klizanja, a ono neće, pa se čak i vrišteći drži za roditelja koji pokušava da ga stavi na led jer je već unaprijed sve isplanirao, platio. Isto tako ne treba ignorisati djeteove želje da pravi kolače u kuhinji jer ima “dvije lijeve ruke” i napraviće veći nered nego što će pomoći, a može i da se ispeče ili da recimo piše pjesme jer je to zanesenjački i od toga neće moći da živi, ili …spisak roditeljskih očekivanja koje su u suprotnosti sa djetetovim željama i roditeljskih nerazumijevanja djetetovih potreba prošao je vjerovatno svako od nas kao dijete. Upravo ovo iskustvo, koje imaju roditelji, treba da im pomogne u razumijevanju situacija kada ne znaju “šta će od svog djeteta”.

Poruka ovog teksta, inspirisanog roditeljima koji bi da budu najbolje mame i tate na svijetu, bi trebalo da bude da probleme na koje nailaze u odnosima sa svojom djecom probaju da riješe tako što će se sjetiti kako su njihovi roditelji postupali sa njima, kako su se oni tada osjećali i šta su željeli da njihovi roditelji tada učine. Odgovor zašto oni nikada nisu činili neke stvari koje njihova djeca danas njima čine, takođe bi mogli da pronađu u svom djetinjstvu. Nekada je ovo suočavanje zaista teško i bolno ali roditeljstvo je divna prilika da se neke “nepravde” iz sopstvenog djetinjstva isprave, da se bolje sagleda vlastiti karakter, da se raste zajedno sa svojom djecom, ovom pravom koja postoje u realnom svijetu i onom koja čuče u svakom od nas.

Koliko je odnos majka-dijete značajan i višeslojan govore i brojne izreke o majkama, koje prepisujem iz knjige Majke poznatih našeg erudite, ne tako davno preminulog, Jovana Ćirilova. Za ovu priliku bih izdvojila:

“I Bog ima majku.”- Albanska poslovica
“Bog ne može sve da stigne; zato je izmislio majku.”- Jevrejska poslovica
“Majčina ruka i kad bije miluje, tuđa ruka i kad miluje bije.”- Ruska poslovica
“I kad je majka zmija, njeno dijete se pripija uz nju.”- Afrička poslovica
“Sve žene polako postaju ono što je njihova majka.To je njihova tragedja. – Oskar Vajld

Izvor: Psihologica

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply