Ono što želim

Happy mother and baby laying on meadow

PIŠE: Sandra, Letnje igralište blog

U posljednjih šest godina, moje želje su poprimile drugačije oblike. Dok sam i sama, kao žensko biće, prolazila kroz različite oblike u dvije trudnoće, moje srce je odbacilo neke žudnje, a druge je uzbuđeno prizvalo, pustilo unutra i prigrlilo. Nešto što sam ranije željela više ne želim. I kada čujem blage prijekore da sam se promijenila, ja ne osjećam da zbog toga treba da se izvinjavam. Naprotiv, smješkam se u sebi jer znam da sam to ja, da sam uvijek bila.

Nekada sam mislila da mogu da spasim svijet. I da svaki pokušaj, bez obzira koliko uzaludan, vrijedi.
Sada vidim da svijet spasavam tako što spasavam sebe.
Svijet spasavam tako što se trudim da svakog jutra ustanem nasmijana… bez obzira na sitnice, na gorke trice koje provijavaju danima.
Svijet spasavam tako što mu darujem dva divna, nova, čista bića.
Nema boljeg načina da spasem svijet.
Uostalom, više i ne želim da spasavam svijet.

Ono što želim je da se svakog jutra svog života budim kao sada.
Želim užurbane korake oko sebe, pljuskanje vode u kupatilu i šuškanje jaknama.
Želim gugutke na prozorima, na granama. Oko sebe.
Želim toplu kafu dok radim, dok pišem, dok smišljam.
Želim da uranjam šake u zemlju, želim latice u prozorima, prostranstva i zelenila u očima.
Želim da radim ono što vjerujem da je važno na ovom našem malom, mikro-planu.
Želim da dam onoliko koliko mogu; koliko je zdravo; koliko treba.

Ne želim utakmicu. Ne želim ubrzanje. Ne želim hladnoću.

Želim da svi zajedno ručamo svakog dana. Ne samo nedjeljom. Svakog dana.

Želim da govorim glasno ono što mislim. Želim da se ne stidim svog haosa, svoje nesavršenosti, svojih ludila.

Ne želim poređenja, odmjeravanja, prebrojavanja.

Želim iskrenost u radu, u riječima, u dodirima, u smijehu.

Želim smijeh od kog se tavanica trese, stomak boli, vilica koči.

Želim da budem svjesna i prisutna svakog trenutka. Želim da se uvijek sjećam nas ovakvih, kakvi smo sada. Ne želim oblake u očima svoje djece kada se jednog dana budu prisjećale nekog događaja zato što ga se ja ne sjećam… zato što nisam bila prisutna, zato što nisam bila sa njima, čak i ako sam tijelom bila pored njih.

Ne želim više da završavam posao poslije večere. Ne želim više da odlažem priču za laku noć zato što imam neka „neodložna posla“, zato što je nešto hitno.

Ne želim više da na pitanje: „Kako si?“ odgovaram: „Zauzeto.“
Želim da odgovorim:
Srećna sam.
Radosna sam.
Zahvalna sam.
Blažena sam.

Jer jesam.

Nervoza. Briga. Strah.
Sve to hoću da otresem sa ramena jednim pokretom šake. Nehajnim. Onim koji rame tek ovlaš dodirne.

Želim da izađem iz okvira, iz kalupa za mjerenja i poređenja.
Ne želim da budem u sistemima, tabelama, rasporedima.
Jer zaista, ja tu savršenu osobu sa kojom me upoređuju i sa kojom se sama poredim, nikada neću dostići.

Moje ambicije više nisu iste. Svoje ciljeve sam preusmjerila.
Ne gledam toliko u naprijed koliko sam usredsređena na sada. To napred zavisi od sada i samo ako je sada dovoljno dobro, naprijed ima šansu.

Nisu mi potrebna priznanja, zvanja, trice i kučine.
To sam što sam i dovoljno sam. Za sada.
Bespovratno se mijenjam sa svakim novim iskustvom, sa svakim novim danom, sa svakim osjećanjem, sa svakom mišlju, željom koja se začne u srcu. Zato ne hrlim u promjene; one dolaze same.

Želim da se oslobodim pritiska da sve što radim treba da bude savršeno… jer, već je sve savršeno, na svoj način i u svakom smislu, čak i ako u pojedinim trenucima to ne vidim tako.

Želim da budem iskrena, srećna, jednostavna.
Želim da uvijek ojsećam to lupanje srca u petama i zagrcnutost pred ljepotom.
Želim pošten rad, stvaran rad, iskrenost, dobrodušnost, jednostavnost u srcu i u mislima, velike ideje i… da, možda još uvijek želim da mijenjam svijet, ali sada znam kako se to radi. Znam odakle polazim. I znam da u svijetu vidim ono što mi je u srcu. I znam da je odgovornost na meni. Da je uvijek bila.

Svjesno biram stazu koja me veseli.
Zato što samo ta staza vodi u život kakav zaista želim.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply