PIŠE: Mama na ćoše

“Tata prase je usisavao kuću, dok je mama prase radila na računaru!”. Trebalo je, priznajem, da ipak tu epizodu odgledam bar još jednom, da se uvjerim da sam zaista čula baš to! Nedugo potom, negde posijle dvadesetog gledanja, jer ih nemilice vrte u krug, Nikola je počeo da traži da mu kupim “isisivač”.

Istine radi važno je naglasiti da se i u našoj kući uglavnom tata lati “isisivača”, da beskrupulozno zabada nos u sve te “ženske “ poslove, te da mu ja istom mjerom uzvraćam ulijetanjem u “njegov” teren. Ali to je realnost, a mene su zaintrigirale priče i bajke za djecu kojima ih u nju uvodimo. Pisane ili ekranizovane.

U drugoj epizodi Pepa i njen mali brat Džordž idu kolima na izlet sa mamom i tatom. Mama prase je vozila i to je jedini način da se ne izgube. Suprotno uvreženom vjerovanju, čak tvrdnji da je kod žena slabije razvijen spacijalni faktor, ključan za orijentaciju u prostoru, i da su iz tog razloga one lošiji vozači.

Moje potpuno oduševljenje nastalo je kad su bili na letovanju u Italiji i kad je mama dala sebi oduška u kupovini, a tata pokušao da je zaustavi riječima da neće imati mjesta za sve te stvari u koferima.

“Ali tata prase, u Italiji prodaju i kofere!”. Pogađate, Pepu i njenu porodicu redovno gledamo i rado preporučujemo!

Dok kod nas i kada zađeš u četvrtu deceniju, ostaješ pod roditeljskim krovom i njihovim pravilima, Maša već tako mala ima svoju kuću. Kakve nestašluke pravi, njenima, ako negdje uopšte postoje, je sigurno laknulo kad su je odvojili, čak i ako su se zarad toga zarobili kreditom za naredna tri života. Tek, svaka priča ima poentu koju Maša, uglavnom kroz prelijepo urađene pesmice, uspijeva i jedno od njenih omiljenih poentiranja mi je kad se zapita- zašto je to tako, kad se lijepo ponašaš, to niko ne primjećuje?! A onda kreće u misiju da prevlada kultura!

A kakvu kulturu propagiraju priče na kojima smo i mi odrastali? Dođu nam pod ruku Štrumpfovi i već kod samog njihovog predstavljanja dobijem od bijesa njihovu boju. Gricko pravi sjajne kolače, nema toga što Kuckalo ne može da popravi, Kefalo se u sve najbolje doznaje, Veliki Štrumpf je najstariji i pun iskustva…  Štrumpfetin jedini kvalitet je što su u nju svi Štrumpfovi zaljubljeni! Što i nije tako teško jer je ujedno i jedini ženski lik. I plavokosa je. Njeno je samo da bude lijepa i dobiće sve što želi od svih koji je žele. Uvrjedljivo po više osnova.

Ružno pače pompezno je na koricama predstavljeno kao korisna priča o toleranciji u kojoj treba ja, mama, svom djetetu da pročitam kako mama patka tjera od sebe jedino bijelo, “ružno” pače koje i svi ostali odbacuju. Tek na kraju, kada poslije niza lomova i peripetija, a prije svega tuge, suza i preispitivanja, upozna labudove, srećan je i pravda je zadovoljena?! Prihvaćen je samo među svojima. Ne vidim kakve to veze ima sa srećom, još manje sa tolerancijom, ali stav društva jeste realno prikazan.

U većini tih priča djeca su sama i odbačena, porodicu ili nemaju, ili bolje da je nemaju, s obzirom na to kakva je. Jači kinje slabije, ljepota otvara sva vrata, dobrota se dobrano iskičmi dok se ne ovajdi, ništa što je drugačije se ne toleriše van svoje kaste, a opet, kraj je “srećan”, i to na način koji i samo poimanje sreće okrnji. Tako da ona ispadne poput neke utješne nagrade. I zbrzi se to nekako a da se jasno vidi kako da zaista u jednom tako nepravednom svijetu budeš dobro, čak i ako si odabrao da budeš dobar.

Uglavnom postoji jedan junak koji se (ok shvatam, ne slučajno izopšten iz porodice iako je mali) sam suočava sa raznim nedaćama, bori se i muči, dok ne dođe do tog nazovi-srećnog kraja. Uvijek se, dakle,  nedvosmisleno šalje ta poruka da je sreća negdje na kraju i da je sve prije nje borba za nju, da je život u međuvremenu, prije tog velikog finala, ništa drugo nego velika muka.

Sve je to vrlo blizu slike društva u kakvo tu djecu zaista i uvodimo i to me je još više zabrinulo. Bajke i priče, jasno mi je, uče nas da uočimo, prepoznamo i vrjednujemo osjećanja, misli i postupke, svoje i ljudi iz okruženja. Pripremaju nas za bolne situacije. Za sistem poremećenih vrijednosti kakav im ostavljamo. To jesu dobri ciljevi i mnoge ih zaista i postižu. Ali većina njih nosi i skrivene poruke, po meni mnogo opasnije od ala, čudovišta, vještica i ostalih strašnih izmišljenih likova za koje strepimo da će nam uplašiti djecu, a kojima upravo održavamo poredak kakav imamo.

O tim porukama saznaćete ukoliko, recimo, završite na psihoterapiji (jer se kroz te iste bajke i priče niste dobro spremili, pa samim tim ni dobro snašli u životu). Vrlo su korisne da otkriju naš životni skript, priču koju smo o sebi i svom životu stvorili još u djetinjstvu i koju kasnije težimo da realizujemo. Na osnovu vašeg omiljenog lika procijeniće imate li pobjedničku ili gubitničku viziju sebe i svega. Očekujete li recimo da vas, tako dobre i marljive, kao Pepeljugu neko spasi od vas samih i izvuče iz ustaljene matrice koja vas vuče na dole.

Čitajući bajke i priče i moji su mijenjali sadržaj u hodu tako kako su vjerovali da će za mene biti najbolje u tom trenutku, ne mareći što osujećuju primarnu funkciju osnaživanja, riješili su da me zaštite od povrjeđivanja. Lakše im je bilo to nego da mijenjaju tu realnost koja me je svakako ubrzo sačekala iza ćoška.

Sledstveno tome, razmišljam, pošto ni mi koji smo sada roditelji nismo taj svijet, te društvene prilike, učinili prijatnijim za život sebi i našoj djeci, da li da batalim sva ta poznata djela i zamajavanja o pravdi i dobroti i gombanju sa zlom pa iskoristim aktuelna nedjela i sve ono što nismo delali po tom pitanju, da ove moje klince bar valjano pripremim za tu, ne baš pohvalnu zaostavštinu?

Pa da im pričam o vrijednoj Ivani koja je diplomirala, magistrirala, doktorirala, poslala radnu biografiju nebrojeno puta na već namještene konkurse za one koji su podobnije birali, a da možda čak nisu, ili makar ne zaista, ni diplomirali, te da je na kraju (aha! vrijeme je za poentiranje- srećom) dobila posao prodavačice u obližnjoj trafici, dok se gazdina ćerka ne vrati sa porodiljskog.

To bi mogao da bude pandan Pepeljugi, ukoliko i sama odustanem od osnaživanja pa nafilujem da se koliko već izjutra u nju zaljubio na prvi pogled imućni komšija koji tu kupuje cigarete i spasio je od njenog gubitničkog skripta, te da je potom, tako ekonomski osnažena, završila i nekoliko life coach seminara kako da sama pokrene svoj posao!

Ili da im pričam o lokalnom biznismenu i dakako čelniku opštinskog odbora koje god partije koji nije čitao knjige, učio školu, ali koji kroji sudbine svih koji jesu i koji krpe kraj s krajem, a da ikad mrdnu dalje od kraja u kojem žive. Kako je on našao način da, uprkos svemu što nema, od života dobije više, mogu da zbrzim, neka nešto i sami otkriju o životu, ne moram ja baš za sve da ih spremim!

Kako god da okrenem, poturamo im društvo u kojem se bori za sreću, sa svim, sem sa sobom samim. U svemu se odričemo odgovornosti, kao đavola na krštenju. Pa upoznaju razne ale i aždaje koje su iz toga metastazirale. Nema više te bajke ni priče kojima smo bi ih na to mogli pripremiti. Možda da im iskreno kažemo da ih čeka život- k’o iz bajke, s puno borbe i prividom sreće,  i to ako se pojavi neko da je malo “pogura”. Ili ako odvade jedan vikend za life coach seminar.

Možda zapravo ovaj moj zato tako uporno traži “isisivač”. Jer mi nismo na vrijeme nabavili jednu dobru metlu da napravimo red. Dok je još moglo metlom da se redi. Možda kreće u misiju da prevlada kultura. Ne znam, ali sigurna sam da je od svih bajki koje smo im ispričali najveća ta – da smo odrasli.