Uvijek sam bila onaj tip koji osuđuje mame čija se djeca lijepe za njih, koje nemaju život osim djetetovog i koje sve stavljaju na čekanje kako bi se podredile djetetu. Kad kažem ‘uvijek sam bila onaj tip’ mislim na sebe u drugom životu, u onom životu u kojem nisam imala blage veze ni o djeci ni o majčinstvu, a bogami, ni o obavezama kao takvim. Ikakvim, ne samo ovim koje su posljedica prijeko potrebnog nastavka vrste. Dakle, kad govorim o tom prošlom svršenom vremenu, govorim o Maji koja sebi voli skakati u usta. Jer KAKO pustiš da ti dijete upravlja životom i KAKO dozvoliš da tvoj život, kao takav, prestane postojati. E pa, ti od 20 godina, da ti ja sad objasnim neke stvari – vrlo lako! Žena, pogotovo mojih organizacionih sposobnosti (čitaj: manjkavih), uz dijete vrlo lako ZABORAVI da treba imati život i van ovog u kući.

Žene koje su stalno zaposlene imaju tu sreću (ili nesreću) da se moraju vratiti u ritam starog života kad prođe porodiljsko i to ih natjera da se sjete da ima života i van kreveca. Nas koje sjedimo kod kuće treba podsjećati na to. Jer najlakše se prepustiti i život voditi između tablica o kuvanju ručka, rasporedu kakanja, igranja, brisanju nosa i spavanja. Tu i tamo bacimo oko na facebook da provjerimo je l’ ‘ko umro i nastavimo dalje po starom. Teško je razmišljati o društvenim događanjima kad sjediš u pidžami i znaš da ne moraš izaći iz nje. Ali nije to sve, naravno.

Jedna od onih stvari koje sam naučila o djeci je ta da djeca imaju svoja pravila. I to stvarno je tako. Imaju karakter od početka i kako rastu, sami određuju neka pravila. Tako ćete imati djecu koju možete ostaviti same pola sata i oni neće mrdnuti s mjesta, a imate i one koji će imati 27 šavova do 2. rođendana pa makar vi bili najoprezniji roditelj ikad. Tako imamo one koji hoće da jedu sve i one koji žele da žive na viršlama idućih 25 godina. Neki će početi da jedu ostalu hranu nakon dva dana gladi, a neka će djeca svojevoljno umrijeti bez viršli. Ne pomaže ni mito ni korupcija ni sila ni očajno moljenje na koljenima. I ne samo što djeca imaju svoj ritam – imaju ga i mame. To je druga stvar koju sam naučila. Mogla sam ja pjevati borbene prije nego što sam zapravo imala dijete. Ustvari nisam imala ni najmanjeg pojma.

Mene je prvenstveno iznenadila količina ljubavi i privrženosti koju sam osjetila prema svom djetetu. Da, da, sve ti to čuješ od drugih, ali pravi osjećaj ne mogu dočarati riječi. Barem kod mene nisu uspjele. Pogotovo me šokirala ta količina emocija jer sam ja inače emotivni kripl, reflekse imam kao mrtav konj, a osjećanja, valjda, kao dva. Rijetko što me dotiče i generalno  emocije smatram popriličnim teretom u životu. To ne znači da ih nemam. To samo znači da mi idu na živce. Moje emocije me živciraju, a o tuđim neću ni krenuti… I eto, onda se ja takva, pronađem u situaciji da sam u svakom danom trenutku svjesna svih emocija koje osjećam prema tom djetetu. I sve vezano uz nju me strašno, ali strašno pogađa. Kao faking mimoza sam. Vidim reklamu za Whiskas i hoću da plačem. Jer mačići su tako slatki, a život je taaaaako krataaaaak… šmrc šmrc, bljuv bljuv. Da, postala sam TA majka. Ona majka koja gleda dijete kako spokojno spava i dok uživam u trenutku, on me i užasava jer znam da prolazi. Prolazi vrijeme. Prolazi život. Ona odrasta. A to je najstrašnija spoznaja – IKAD!

Kao što ste mogli uočiti, ovdje se više ne radi ‘odvajanju bebe od mame kad mama ide da radi’. Ovdje se radi o traumama, strahu od smrti i neizbježne budućnosti. Radi se o tome da sam još nedavno bila samo nečija kćer i znam, dobro znam, kakva sam sve osjećanja gajila prema svojoj majci. Čak i ne govorim o svi zbunjenim fazama puberteta, nošenju sa svojim i njenim problemima, trzavicama u razumijevanju i sl. Govorim o onom bazičnom iskonskom razvoju u kojem dijete mora s godinama razviti otklon od majke, otklon od porodice i postati samostalno. O onim trenucima kada si ponosan jer složi svoju prvu kocku s tobom, a onda pet dana kasnije shvatiškužiš da se sama igra kockama i tebe nije ni zvala. Učimo ih za život, a onda će taj život ići u smjeru od nas. Kako se pripremiti na godine odvajanja, na godine kada im sve manje trebamo, na godine kada postajemo višak i oni žele biti što dalje od nas? Sada, dok rumena i uspavana spava u mom krevetu (i bode me laktom u oko, a tati gura nogu u rebra), sve što želi je biti s nama. Ona želi svo svoje vrijeme da provede s nama. Život je taj koji nas ograničava u tome i tako se tješimo. A doći će dan kada će htjeti u svoj krevet. I svoju sobu. I svoj stan. Da, još je daleko da bih razmišljala o tome. Ali, oh, tu je odmah iza ugla.

I tako postajem mama sa strahom od odvajanja, mama koja možda guši dijete pretjeranom ljubavlju. Mama koja želi da ima život za sebe, ali svaki put kada pokuša, sjeti se da trenutak koji odvajam za sebe, je trenutak koji sam odvojena od nje. A ne mogu sebe natjerati na to kad znam da će brzo doći vrijeme kada neću moći biti uz nju onoliko koliko ja želim. Jer mi ona neće dopustiti. Naravno da se odvojim povremeno, čisto zbog sopstvenog mentalnog zdravlja. Ali ne mogu reći da uživam u svakom od njih. I zato vjerujem da svakoj mami treba ostaviti prostora za mentalnu nestabilnost. Neke od nas su spremne na odvajanje već nakon par dana, neke su spremne na romantični vikend nakon par mjeseci. A neke, poput mene, i nakon dvije godine odu pa cijelu noć ne spavaju i samo čekaju da idu kući. Počinjem ozbiljno sumnjati da zato ljudi imaju drugo dijete – da ovo prvo puste da diše, a oni se skoncentrišu na novu žrtvu koja se ne može braniti nad naletom ljubavi.

Jedan tren su tako mali, bespomoćni i žive od našeg kontakta i blizine. Drugi tren imaju dvije godine i kažu ti ‘mama, idi piškiti’ jer su velike djevojčice i žele zaspati same. Srce mi puca od ponosa, ali i od boli. Sretan vam svima Dan žena i ne zaboravite – volite i poštujte sve žene u svom životu, nisu one krive što su lude i emotivno rastrojene. Znate i same da ste takve!