Dijete bez ambicije

ambicije

Ilustracija: Srđan Pečenić

PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Povremeno se roditelji pitaju zašto njihova, inače voljena i pažena djeca, kada se približe punoljetstvu, nemaju neki svoj motiv, cilj, ambiciju, ka kojoj bi stremili. Sve je više onih koji su pasivni, dezorijentisani, bez jasnog motiva i cilja.

Srećno djetinjstvo je svakako jedan od razloga. Potpuno se posvećujući djeci, nudeći im samo pozitivne doživljaje, ispunjavajući im većinu želja, roditelji nesvjesno kod djece stvaraju iskustvo da je djetinjstvo najljepši dio života. Gledajući roditelje kako žrtvuju svoje da bi ispunili djetetove želje, djeca zaključuju da nije udobno biti odrastao. Zato odlažu prelazak u neudobnu odraslost.

Mladi koji na buduću odraslost gledaju negativno, nemaju ni pozitivnu viziju šta bi želeli da rade ili da budu kada odrastu. Njihovi mentalni procesi su usmjereni na sadašnjost.  Kada neko nema pozitivnu viziju budućnosti, tada nema ni želju da ide ka toj budućnosti – nema onu pokretačku energiju koja je motiv da se krene dugačkim putem, na kojem su i prepreke, a koji vodi ka željenom cilju. Umjesto toga, mladi žele da se udobno stanje u kojem se nalaze, nastavi.

Životne sudbine pokazuju da veoma snažan motiv za postizanjem određenog cilja, ličnog uspjeha, nastaje na dva načina. Jedan je onaj kada djeca koja su imala neudobno djetinjstvo, koja su gledala sa zavišću drugu djecu koja su imala ono što oni nisu imali.

Iz oskudice i frustriranosti nastaje jak motiv da se u životu uspije, i da se sebi i svojoj djeci omogući ono što osoba nije imala u djetinjstvu. Drugi su oni koji imaju ambiciozne roditelje koji su možda i prije njihovog rođenja imali jasan cilj koji buduće dijete treba da dosegne. To su „roditelji-treneri” koji nesvjesno djetetu šalju poruku da će ga voljeti samo ako ispuni njihovu ambiciju. Dijete se tokom vremena poistovjeti sa roditeljevom ambicijom, i počne da je doživljava kao vlastitu, tako da stremi ka uspjehu.

Roditelji koji su vaspitanje pogrešno izjednačili sa pružanjem ljubavi, treba da znaju da to što se njihovo dijete osjeća srećno u porodičnom krugu, ne znači nužno da će pozitivnu sliku o sebi moći da potvrdi nekim ličnim dostignućima i uspjesima u okviru svoje generacije.

Brojni su primjeri kako su neprijatna osjećanja frustriranosti i dosade doprinijela da dijete otkrije šta je to što ga zaista interesuje i šta želi da ostvari – svoj unutrašnji motiv.  Važno je djeci pružiti ljubav jer na taj način pomažemo im da izgrade pozitivnu sliku o sebi, ali važno im je pomoći da prevaziđu dječju želju da rade samo ono što je prijatno. Kada dijete tjeramo da radi ono što mu je neprijatno, ali istovremeno i korisno, mi pomažemo da izgradi svoje radne i druge navike. A one su uslov da dijete ostvari svoje snove.

Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply