PIŠE: Ivana Stanisavljević, Roditeljstvo i odrastanje blog
Koliko mislite da ćemo da trajemo, jesmo li probali da napravimo neki plan? U redu je da imamo želje, a da li se one onda tiču isključivo nas ili mislimo i na druge? Znate da ima onih koji žele samo jedno. Život! Kolike je veličine vaga koja odlučuje da li je život naš važniji od njegovog il njenog, nekog tamo?
Ima vaga, postoji i nije uvijek pravedna, iako nešto veće i od vas i od mene misli da je ispravna. Kako vaga ili neki sličan instrument, naprava, mjeri i odlučuje kada je vrijeme da se pozdravimo, kada svi želimo da vjerujemo da starost donosi odluke?! Viđala sam vječna, konačna mjesta, koja liče na dječja igrališta, jer je to roditeljima jedino preostalo da ostave u uspomenu na svoje najmilije, koje ih je pozdravilo, do krajnjeg susreta. Nisam jeziva večeras, dok pišem, mnogo me boli i plakala sam, jer ne znam koliko smo spremni da pomognemo onima koji nam šalju poslednje vapaje?
Naša su djeca dobro i treba da budu. Sva djeca treba da su dobro i zdravo, ali nisu. Neka su bolesna, toliko, da traže pomoć sms porukama, mole medije i nas da ih čujemo. Jesmo li ikada pomislili da niko nije izuzet iz sličnog scenarija, da to, bukvalno, može svakome da se desi? Šta mi možemo da radimo tada, ako već imamo sreću da su naša djeca dobro i zdravo?!
Možemo mnogo. Za početak možemo da šaljemo poruke, da dijelimo postove preko društvenih mreža, da molimo novine i televizije da objavljuju, a onda da u svojoj kući mislimo šta još možemo da pridodamo na mijenjanju svijesti i razbistrimo koji je način najdjelotvorniji za djecu koja još samo to imaju, jer su sve drugo probala. Pričamo li uopšte o tome ili se to tiče nekog drugog? Neka druga djeca su u pitanju i osim osjećaja empatije, koji je divan, ali nedovoljan, tiče li nas se uopšte?
Treba da nam je stalo, jer su sva ta djeca nečija i naša djeca. Kada volimo, imamo prirodni nagon da pomognemo, pored saosjećanja, da nešto korisno uradimo. Korisno može da bude i da pričamo sa drugima, potpisujemo peticije, pa, jednom će uroditi plodom, samo da ne odustajemo i okrećemo glavu, jer, zahvalni smo, kome god, nije naše dijete u pitanju.
Juče je naše mlađe dijete palo, veoma nezgodno, ravnoteža je pomogla da budu nos i brada, a moglo je da bude zastrašujće bolno i fizički i mentalno. Naravno da je nisam kritikovala, bar ne u prvim momentima, htjela je da me impresionira brzinom. Uspjela je. Ja sam vrisnula njeno ime, bez mogućnosti da joj pomognem, jer je bila dovoljno daleko da ne mogu baš ništa da učinim. Splet okolnosti bio je povoljan po moje dijete.
Šta se dešava ako se okolnosti, javljenje u vidu bolesti, iznenada ili nekim signalom jave i tiču se djeteta? A istovremeno daju nadu i šansu za popravkom, boljitkom kakvom. Tada, vjerujem, reagujemo najbolje i najjače što možemo, jer dijete vrijedi da se za njega borimo, komšijsko, naše, iz parka, iz drugog mjesta, odakle god. Dijete ne očekuje, nada se i zaslužuje svaki korak koji smo spremni da preduzmemo.
Danas čujemo na medijima za njega, za neke nikada ni ne čujemo. Na žalost i gubitak čovjeka.
Danas neko nepoznato dijete, sjutra neko iz viđenja, onda neko blisko. Da li smo baš sve svoje resurse iskoristili i pokrenuli sve što nam je poznato da bismo pomogli? Možemo i više od toga, dovoljno je samo da zamislimo da je neko dijete nama blisko i nastajaće ideje i djela, za koja nismo ni znali da smo sposobni da realizujemo.
Svako dijete ima pravo i našu moralnu obavezu da pokušamo…
