U četvrtak promocija knjige za roditelje i predavače

crvenamacka

U Podgorici će u četvrtak veče biti promovisana knjiga Crvena mačka, praktikum za roditelje i predavače, autorke Vesne Kipe, odnosno zbirka problematičnih životnih situacija iz škole i porodice u kojima se mogu naći djeca/učenici i njihovi roditelji i nastavnici, te postupaka i načina na koje je te probleme moguće rješavati.

Iz izdavačke kuće “Gligorije Dijak” je najavljeno da će promocija biti održana u hotelu Podgorica od 19 sati.

Osim autorke, Vesne Kipe i stručne saradnice na knjizi, psihološkinje mr Dragane Tvrdišić, knjigu će predstaviti i recenzentkinje, dr Dušanka Popović i prof. dr Tatjana Novović.

Vesna Kipa (Bobičić) je rođena 1968. godine u Podgorici. Završila je je Gimnaziju „Petar I Petrović- Njegoš“ u Danilovgradu. U Nikšiću je završila Nastavnički fakultet – odsjek razredna nastava 1990. godine, a u Užicu diplomirala kao profesorica razredne nastave 2003. godine. Zaposlena je u Osnovnoj školi „Milorad-Musa Burzan“. Pisala je udžbenike komplete za predmet Priroda i društvo: Okolina i ja (I, II i III razred), Istražujem svoju okolinu (I, II i III razred), kao i udžbenički komplet za predmet Priroda i tehnika Svijet oko nas. Radila je kao v.d. urednica dječijeg časopisa Školarac.

Priča Osmijeh

„Učiteljice, moramo da razgovaramo“, kaže jedna roditeljka. Pozvala me telefonom. Nije mogla doći na dan zakazan za individualne sastanke, radno mjesto joj to nije omogućavalo. Srele smo se kasnije istog dana.

„Imamo problem, moj sin neće u školu“, rekla je zabrinutim glasom. Znala sam da je bolešljiv. Mislila sam da je to problem.

„Ne“, odgovorila je, „jednog dana nije znao odgovor na pitanje. Malo se nasmijao, u stvari, nije skidao osmijeh sa lica. Poslat je u ćošak“. Zaćutala sam.

Objasnila mi je da se on smije kada se uplaši. Odjednom mi se pred očima pojavio taj njegov smijuljak, „ozarilo“ bi mu se lice kada bih pitala nešto. Blagi osmijeh, reklo bi se da je čak srećan što ne zna. Osjetila sam grč u stomaku. Kako nijesam to primijetila? Kako sam propustila tako nešto? Kako da ispravim grešku, povratim samopouzdanje i izbrišem strah?

„Zajedno ćemo mi to“, tješila sam majku. Trajalo je dugo, „osmijeh“ je i dalje bio tu. Jednostavno, on je bio njegova zaštita.

„Smijehom strah pokrijem“, kaže poznata pjesma koju čujemo sa radija. Nekom se dopada melodija, neko površno sluša riječi, nekoga podsjete na nešto.

„Kako je on srećan, uvijek je nasmijan“, prokomentarisaćemo o nekom. „Smiješ se? Vidim koliko ti je stalo!“ zaboli nas reakcija na nešto nama važno, i koliko još toga.

Što više vremena provodim na ovom svijetu, sve više primjećujem da oni koji se najviše smiju, često imaju najviše problema. Osmijeh nije uvijek izraz zadovoljstva i sreće. Osmijehom se i borimo. Njime prikrivamo sjetu, tugu, duboku patnju. Osmijehom prikrivamo strah. To me nauči jedan šestogodišnjak.

Problemi naše djece su u rangu odraslih, samo što ih oni nose na manjim ramenima. U njihovom svijetu ne postoje mali i veliki problemi, kao što ni u našem ne postoji mala i velika laž. Nijesu još uspjeli, za ovo malo života, da stepenuju ni prvo ni drugo.

Poštovani roditelji, pomozite nam. Znamo mi dobro da je svako dijete emotivno, ali ne znamo na koji način maskira emocije. Učimo ih još od malena da treba da ih kriju. Zašto? Upravo treba da ih učimo suprotno. Tako ćemo izbjeći histeriju i razna afektivna stanja. Ako kriju emocije, one će jednog dana proključati i izazvati mnogo veće probleme od prolivene suze i javno iskazane ljutnje i nezadovoljstva.

Iz ugla psihologa

Mnoga istraživanja su pokazala da je kod djece lakše uočiti facijalne ekspresije straha nego facijalne ekspresije sreće i tuge.

Bol u trbuhu, lupanje srca, ubrzano disanje, drhtanje ruku, učestalo mokrenje, mučnina, glavobolja,… prije odgovaranja, kontrolne vježbe, pismenog zadatka, svima su dobro poznati kao simptomi straha kod učenika. Takođe, strah može biti i od vršnjaka. Strah može biti toliko jak da dijete ne može da se samo izbori s njim. Može se reći i da nema škole koja bar malo ne izazove strah i stres kod učenika, a predavači moraju pomoći da se to stanje što prije prevaziđe. Strah ponekad može ozbiljno ugroziti tjelesno i duševno zdravlje, i smanjiti mogućnost za postizanje uspjeha. Čini mi se da je danas zdravlje djece ugroženo i zbog toga što se trude da budu uspješna iz različitih razloga. Zapitaćemo se ko je kriv za izražen strah kod učenika – da li roditelji koji imaju velika očekivanja (nekad iznad djetetovih mogućnosti), a uz to su pomalo neurotični, isfrustrirani i pogrešno vaspitavaju djecu, ili nerazumijevanje predavača.

U školi se kod djece javljaju strahovi različitog porijekla, ali veoma je bitno da predavač prepozna tu emociju i pomogne da se na adekvatan način strah savlada. Čini mi se da je to mnogo kompleksniji problem koga treba malo šire sagledati. Treba razmišljati o rasterećivanju programa, sadržaja, udžbenika, metoda, oblika rada, zadataka…, nastavu podići na jedan veći nivo- kvalitetniji, atraktivniji, (organizaciono i tehnički). Nastavu treba što više približiti   potrebama vremena, društva i učenika, tako da emituje onu duhovnu univerzalnost bez koje se ne može zamisliti obrazovanje djeteta današnjeg vremena, što podrazumijeva podsticanje funkcionalnih znanja kod djece. To nije ni malo lako.

Predavač kao kreator obrazovnog-vaspitno rada treba da stvara pozitivnu socio-emotivnu klimu u razredu. Komunikacija između učenika i učitelja treba da bude puna povjerenja i pozitivne stimulacije. Biti partner u razgovoru, znati slušati, razumjeti i saosjećati i uvažiti ličnost učenika. Da li je to uvijek moguće? Jedan poznati psiholog reče:,,Dajte djeci osmijeh, a oni će vama dušu.“ Dakle, dajte djetetu osmijeh, pažnju, razgovor, podsticaj- i straha neće biti.”

Predavač može vrlo često otkriti i psihološke simptome straha koji mogu biti u vidu napetosti i nemira, slabije koncetracije pažnje, razdražljivosti, lošije memorije, blagog osmijeha…

Kada se primijeti prisustvo straha kod učenika, treba sa njim popričati kako bi se saznao uzrok. A potom:

1.Pokušati razumjeti njegov strah i pokušati mu objasniti kako će ga se osloboditi

2.Pomoći mu savjetima ili ga uključiti u neku psihološku radionicu sa ciljem redukcije straha

3.Pohvaliti učenika za svaki njegov trud da savlada strah

4.Kao predavač postavljati temelj raspoloženja i emocija. Ukoliko pokažete entuzijazam i pozitivano uzbuđenje, dijete će usvojiti pozitivan stav i školu će gledati sa optimizmom.

Strah je inače funkcionalna emocija koja predstavlja normalan odgovor na stvarno opasnu situaciju, okolnosti, objekte ili osobe. On ima funkciju prilagođavanja i zaštite, i pokreće organizam na djelovanje pred opasnošću. Ukoliko strah ima jak intenzitet, a modeliran je različitim uzrocima i negativno utiče na razvoj djeteta, treba mu posvetiti veću pažnju.

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply