Kako odgojiti kreativno dijete. Prvi korak: Odstupi!

nadarenost2

Oni uče da čitaju već u drugoj godini, sviraju Baha već u četvrtoj, računaju u šestoj, i govore strane jezike tečno u osmoj godini svog života. Njihovi drugari drhte od zavisti, njhovi roditelji se raduju pobjedi na lutriji. Ali da parafraziramo T.S. Eliota, njihove karijere često se ne završe svečanim trofejom, već teškim kukanjem.

Uzmite u obzir najprestižniju nacionalnu nagradu za naučno nadarene srednjoškolce, Westinghouse Science Talent Search, nazvanom Super Bowl of Science od strane jednog američkog presjednika. Od svog osnivanja 1942. do 1994. godine, ovo istraživanje je obuhvatilo više od 2000 nadarenih tinejdžera.  Međutim, samo jedan procenat njih je uspio da upiše na Nacionalnu Naučnu Akademiju, a samo osmoro njih je osvojilo Nobelovu Nagradu. Na jednu osobu kao što je Lisa Randall, žena koja je donijela revoluciju što se tiče teorije fizike, postoje na desetine onih koji su pali daleko ispod svog potencijala.

Čuda od djece rijetko postaju geniji koji će promijeniti svijet. Pretpostavljamo da im nedostaju socijalne i emocionalne sposobnosti da bi funkcionisali u društvu. Ukoliko pogledate dokaze, ipak, ovo objašnjenje nije dovoljno: Manje od jedne četvrtine nadarene djece pati od socijalnih i emocionalnih problema. S druge strane, ogroma većina njih je dobro prilagođena – kako u pobjeđivanju na koktel žurkama, tako i u osvajanju takmičenja spelovanja.

Ono što ih koči je činjenica da ne uče da budu originalni. Nastoje da zadobiju odobravanje roditelja i divljenje svojih nastavnika. Međutim, dok oni nastupaju na Carnegie Hall-u i postaju šampioni u šahu, dešava se nešto neočekivano: Vježba čini da stvari budu savršene, ali to ne znači da ih čini novim.

Oni talenovani nauče da sviraju veličanstvene Mocartove melodije, ali rijetko komponuju svoje originalne. Fokusiraju svoju energiju na konzumiranje već postojanog naučenog znanja, ali ne i na proizvodnju nekih novih. Oni radije slijede već postojana, kodifikovana pravila, prije nego da izmišljaju sopstvena. Istraživanja pokazuju da najkreativnija djeca imaju najmanje šansi da postanu miljenici učitelja, te shodno tome, mnogi nauče da zadržavaju svoje kreativne ideje za sebe. Kao što William Deresiewicz kaže, oni postaju odlične ovce.

U odraslom dobu, mnoga „čuda od djeteta“ postanu stručnjaci u svojim oblastim i lideri u svojim organizacijama. Ipak, „samo dio nadarene djece na kraju postanu revolucionarni, odrasli stvaraoci“ , žali se psiholog Ellen Winner. Oni koji postanu prolaze kroz bolnu tranziciju do odrasle osobe koja na kraju pravi razliku.

Većina nadarene djece nikad ne napravi taj iskorak. Oni primjenjuju svoje izuzetne sposobnosti da zasijaju na svojim poslovima bez pravljenja bilo kakvih grešaka. Postaju doktori koji liječe svoje pacijente bez borbe da poprave greške medicinskog sistema, ili advokati koji brane svoje klijente od nefer optužbi, bez da pokušaju da promijene zakon.

Dakle, šta je potrebno za odgoj kreativnog djeteta? Jedno istraživanje je upoređivalo porodice djece koja su bila među pet procenata najkreativnije, sa onom koja nijesu neobično kreativna. Roditelji obične djece imali su u prosjeku šest pravila, kao npr. specifičan raspored za domaće zadatke i vrijeme za spavanje. Roditelji izuzetno kreativne djece u prosjeku su imali par pravila.

Kreativnost je možda teško njegovati, ali je lako blokirati. Ograničavajući pravila, roditelji su ohrabrivali djecu da misle svojom glavom. Oni su imali tendenciju da „stave naglasak na moralnim vrijednostima, a ne na konkretnim pravilima“, kaže psiholog sa Harvarda Teresa Amabile.

Čak i u tada, roditelji nijesu djeci nametali svoje vrijednosti. Kada su psiholozi uporedili najkreativnije američke arhitekte sa grupom visoko kvalifikovanih ali neoriginalnih kolega, pokazalo se nešto sasvim jedinstveno o roditeljima kreativnih arhitekata: Naglasak je stavljen na razvoj sopstvenog etičkog kodeksa.

Da, roditelji su ohrabrivali svoju djecu da teže izvrsnosti i uspjehu – ali su ih takođe ohrabrivali i da pronađu „zabavu“ u poslu koji obavljaju. Njihova djeca su imala slobodu da sortiraju svoje vrijednosti i otkrivaju sopstvena interesovanja. I to je bila prava osnova da se razviju u kreativne odrasle osobe.

Kada je psiholog Benjamin Bloom radio studiju o ranim korijenima poznatih svjetskih muzičara, umjetnika, sportista i naučnika, otkrio je da njihovi roditelji nijesu ni sanjali da će odgojiti dijete superzvijezdu. Oni nijesu bili neki vojni narednici ili robovlasnici, već su reagovali na unutrašnju motivaciju njhove djece. Kada bi njihova djeca pokazala interesovanje i entuzijazam u nekoj vještini, roditelji bi ih podržali.

Najveći koncertni pijanisti nijesu imali elitne učitelje od momenta kada su naučili da hodaju; prve lekcije su im držali instruktori koji su živjeli u blizini i koji su učenje pretvorili u zabavu. Mocart je pokazao interesovanje za muziku još prije nego što je počeo sa časovima, a ne obrnuto. Mary Lou Williams je sama naučila da svira klavir. Itzhak Perlman, nakon što je bio odbijen iz muzičke skole, počeo je sam da uči svira violinu.

Čak ni najbolji sportisti na početku nijesu bili ništa bolji od svojih vršnjaka. Kada je tim dr. Bloom-a intervjuisao tenisere koji su bili u prvih deset u svijetu, oni nijesu, kako je rekao Jerry Seinfeld, počeli da rade sklekove još kao fetusi. Nekoliko njih se suočavalo sa intenzivnim pritiskom da usavrše igru kao što je to uradio Andre Agassi. Većina teniskih zvijezda se sjetilo nečeg interesantnog o svojim prvim trenerima, a to je: Oni su učinili tenis zabavnim.

Od kada je Malcolm Gladwell popularizovao „pravilo 10 000 sati“, koje upućuje na to da uspjeh zavisi od vremena koje provodimo u svjesnoj vježbi, rasprava se vodila oko toga kako sati potrebni da osoba postane stučnjak variraju u zavisnosti od oblasti i osobe. U toku ove rasprave, zanemarena su dva pitanja koja su podjednako važna.

Prvo, da li nas vježba sama po sebi može zaslijepiti da poboljšamo načine u oblasti učenja? Studija pokazuje da što više vježbamo, više postajemo ukorijenjeni – zarobljeni u poznatim načinima razmišljanja. Uvježbani igrači bridža su se više mučili sa prilagođavanjem promijenjenim pravilima, nego novi igrači; računovođe-eksperti su imali više poteškoća da primijene nova poreska pravila, nego nove računovođe.

Drugo, šta je ono što motiviše ljude da hiljadu sati uvježbavaju vještinu? Najpouzdaniji odgovor je strast – otkivena kroz prirodnu znatiželju ili njegovana kroz prethodna prijatna iskustva u određenim aktivnostima.

Dokazi pokazuju da kreativni doprinos zavisi od širine, a ne samo od dubine našeg znanja i iskustva. U svijetu mode, najoriginalnije kolekcije dolaze od direktora koji provode puno vremena radeći u inostranstvu. U nauci, dobiti Nobelovu nagradu ne znači biti genije fokusiran samo na jednu oblast, već prije biti zainteresovan za više oblasti. U odnosu na tipične naučnike, nobelovci imaju 22 puta veću vjerovatnoću da će nastupati kao glumci, plesači ili muzičari; 12 puta  veću vjerovatnoću da će pisati poeziju, pozorišne komade ili romane; 7 puta veću vjerovatnoću da će se rekreativno baviti umjetnošću ili vajarstvom, i 2 puta veću vjerovatnoću da će svirati instrument ili komponovati muziku.

Niko ne prisiljava ove briljantne naučnike da se bave nekim umjetničkim hobijem. To je odraz njihove radoznalosti. Ponekad, ta znatiželja ih dovede do bljeskova novih uvida. „Teorija relativiteta mi je pala na pamet intuitivno, a muzika je pokretačka sila iza ove intucije“, kazao je Albert Einstein. Njegova majka ga je upisala na časove voline kada je imao pet godina, ali on nije bio zainteresovan. Njegova ljubav prema muzici procvjetala je u tinejdžerskom dobu, nakon što je prestao sa časovima i naletio na Mocartove sonate. “Ljubav je bolji učitelj od osjećaja dužnosti“, rekao je on.

Čujete li, mame i tate? Ne možete programirati djecu da postanu kreativna. Ukoliko pokušate da projektujete određeni vid uspjeha, i najbolje što iz toga možete da dobijete jeste ambiciozni robot. Ukoliko želite da vaša djeca doprinesu ovom svijetu sa originalnim idejama, pustite ih da slijede sopstvenu strast, a ne vašu.

Ovaj esej je preuzet iz knjige Originals: How Non-Conformists Move the World,  Adama Granta,  profesora menadžmenta i psihologije na Warton School Univerzitetu u Pensilvaniji, ali i pisca-kritičara. Originalan tekst možete vidjeti na: http://www.nytimes.com/2016/01/31/opinion/sunday/how-to-raise-a-creative-child-step-one-back-off.html?_r=1

Izvor: PametniKoraci

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply