Ako vičemo na djecu, ona počnu da nas slušaju tek kada podignemo glas

vikanje

Jedini način da postanete strpljivi, smiren roditelj, je da na neki način budete roditelj samom sebi. To znači, da treba da naučimo da prolazimo kroz emocije sa ljubavlju, i da ne izražavamo sve prema djeci.

Većina roditelja smatra da treba da prestanu da viču, ali ne vide drugi način da pridobiju pažnju svog djeteta. U krajnjem slučaju, naš je posao da ih naučimo, a kako to da uradimo ako nas ne slušaju? Nije da ih vikanje boli, jedva da i slušaju, a i prevrću očima. I naravno da znaju da ih volimo, čak i ako vičemo, zar ne?

To je nije istina. Istina je da vikanje zastrašuje djecu. Čini da njihovo srce prema nama očvrsne. I kada vičemo, djeca počinju da se svađaju, polete ili se zalede, i prestaju da upijaju sve ono čemu pokušavamo da ih naučimo. I što je još gore, tim vikanjem treniramo djecu da počnu da nas slušaju tek kada podignemo glas. I učimo ih da i oni viču na nas.

Ako vam djeluje da se vaše dijete ne plaši vaše ljutnje, to je samo indikacija da je već dosta puta to vidjelo, i da je razvilo metode odbrane protiv toga, a i protiv vas. Nesrećni rezultat je dijete koje sve manje hoće da posluša.

Bilo da to pokazuju ili ne, ljutnja u bilo kom njihovom dobu, udaljava djecu od roditelja. Time što vičemo, oni već sa deset godina zauzimaju svoj „stav“, i podrazumijeva se da će i oni moći da viču kao i vi. Time što se udaljavaju od nas, postaju otvoreniji prema raznim grupama, i gubimo uticaj na njih kada je to najpotrebnije.

Ali vjerovali ili ne, postoje domovi u kojima roditelji ne podižu glas na svoju djecu u ljutnji. To ne znači da su to hladni domovi, i da oni ne izražavaju svoje emocije, svi znamo da to nije dobro ni za koga. I ne znači da ti roditelji imaju savršenu djecu, ili da su oni savršeni. Tako nešto ne postoji. Naravno da se i oni iznerviraju, samo znaju da to ne pokažu  pred svojom djecom.

Da li i vi mislite da vam treba privatni trener da biste prestali da vičete? Na svu sreću, već ga imate – sebe! U stvari, jedini način da postanete strpljivi, smiren roditelj, je da na neki način budete roditelj samom sebi. To znači da naučimo da prolazimo kroz emocije sa ljubavlju, i da ne izražavamo sve prema djeci. Kako?

  1. Shvatite da je vaš prvi posao kao roditelja (osim sigurnosti), da upravljate svojim emocijama.

…jer to je kako i vaše diete uči da reguliše svoje emocije – preko vas. Ako ste stalno pod stresom i ne možete da usporite da biste bili poštovani, onda vi treba da potražite pomoć. Vaša djeca to zaslužuju. A i vi.

  1. Obavežite se prema svojoj porodici da ćete im se obraćati sa poštovanjem

Znam, zastrašujuće je da se obavežete pred svima da nećete više da vičete. Ali recite svojoj porodici da tek učite, i da je moguće da ćete napraviti po koju grešku… ali bićete sve bolji i bolji u tome.

  1. Zapamtite da će se djeca ponašati kao djeca

To je njihov posao! Oni su nezrela bića, uče kako da se ponašaju, i šta da očekuju. Moraju da probijaju granice da bi vidjeli šta je dozvoljeno, a šta ne. Moraju da eksperimentišu da bi se naučili odgovornosti. Oni još nisu potpuno razvijeni, pa njihove emocije često lutaju, i ne mogu trezveno da razmišljaju kada su uznemireni. I kao i odrasli ljudi, ne vole da budu kontrolisani. Pa iako će ih vaša empatija i razmevanje učiniti kooperativnijim, uvijek možete očekivati i neka djetinjasta ponašanja sa njihove strane.

  1. Prekinite da širite lošu emociju

… ta ozlojađenost koja počinje da isplivava kada imate loš dan. Prekinite. Uradite šta je potrebno da se osjećate bolje, i bićete i sami na boljem mjestu.

  1. Ponudite empatiju kada vaše dijete iskaže emociju, bilo kakvu emociju.

Tako će oni naučiti da prihvataju svoje emocije, što je prvi korak u tome da nauče kako da njima i upravljaju. Kada djeca mogu da upravljaju svojim emocijama, mogu da upravljaju i svojim ponašanjem. Kada osjećaju da ih neko razumije, teže će potonuti dole, čak i kada su veoma uznemireni.

  1. Budite povezani i gledajte stvari iz dječije perspektive, čak iako vi određujete granice

Kada djeca vjeruju da smo na njihovoj strani, i razumiju da nekada moramo da kažemo i ne, onda i oni žele da se lijepo ponašaju. Da li treba da ih ispravljate? Ne dok se ne povežete. Dok djeca ne osjećaju da su povezana sa vama, ne mogu ni da vas slušaju. Uvijek možete popričati i kasnije, kada ste se i vi i vaše dijete smirili, i kada pričate iz perspektive ljubavi, a ne bijesa.

  1. Kada se naljutite, stanite!

Zatvorite usta. Ne radite ništa i ne donosite nikakve odluke. Dišite duboko. Ako već vičete, prestanite, pa makar i u sred rečenice. Okrenite se i protresite ruke. Obuzdajte tu želju da odmah postavite dijete na svoje mjesto. To znači da se ste i dalje ljuti ako imate taj nagon da odmah sve ispravite. Ne preuzimajte nikakve akcije dok ste i dalje ljuti.

  1. Uzmite i vi pauzu.

Fizički se udaljite od vašeg djeteta, i duboko udahnite. Ako ne možete da izađete iz sobe zapljusnite se nekom vodom, i razmislite o sebi. Ispod vašeg straha je tuga, strah, razočarenje. Samo dišite. I plačite ako treba. Budite nježni prema sebi. Jednom kada pustite sebe da osjetite ono što je ispod ljutnje, ona će se samo istopiti.

  1. Pronađite sopstvenu mudrost.

Kada ste smireni, zamislite na ramenu imate anđela koji želi ono što je najbolje za sve u datoj situaciji. Ovo je vaš lični vodič za roditeljstvo. Šta on radi? Daje vam mantru da biste bili uspješniji, kao što je : „Ne moram da pobijedim ovde“, ili „Izabraću ljubav“…

  1. Ne morate odmah naučiti dijete nečemu, umjesto toga smirite se i tek tada preduzmite neku akciju

Nije dobro da na bilo šta skrećete pažnju dok ste ljuti. Nije momenat za to dok nisu svi smireni. Ono pozitivno što ćete uraditi može vratiti sve ljude na kolosjek. Možda se izvinite. Možda počete ludo da se smijete. Možda zaboravite na sve sudove i uvučete se pod pokrivač sa svojom djecom. Uradite ono što će pomoći da se svi osjećate bolje, uključujući i vas.

Loše vijesti? Ovo je teško. Podrazumijeva ogromnu samokontolu, i stalno ćete brljati. Nemojte da odustajete.

Dobre vijesti? Ovo radi. Postaje sve lakše i lakše da prestanete da vičete. Samo nastavite u tom pravcu. U jednom momentu shvatićete da su prošli mjeseci od kako niste vikali na nekoga.

Još bolje vijesti? Vaše dijete će se promijeniti. Vama pred očima. Vidjećete da se kontroliše kada se iznervira. Videćete da sarađuje. I najvažnije, da vas sluša i kada ne povisite ton.

Izvor: Moj pedijatar

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply