I mama je dijete

Playful mother and children

PIŠE: Sandra, Ljetnje igralište blog

Prije dva dana zvanično sam saopštila svojoj djeci da sam i ja dijete, kao i one. Gotovo kao da se stidim, rekla sam im da se ne ponašam uvijek savršeno, da griješim, da se zbunjujem, da se plašim, da mi se omakne smijeh u nezgodnom trenutku, da zaplačem kad me nešto zaboli jako, da mi celer nije baš omiljeno povrće, da su mi lizalice bezveze, ali da mi je čokolada super. Gledale su me zbunjeno. Starija mišica je bila zainteresovana koju to hranu još ne volim, mlađa čega se sve plašim, a ja sam samo htjela da im se izvinim za sve svoje postupke koji se savršenim mamama ne mogu omaći; za postupke i osećanja zbog kojih misliš da si najgori roditelj na svetu.

Da imam dobar metod, moja trogodišnjakinja ne bi bila nemoguća; ne bi bila takva kakva mogu biti samo djeca njenog uzrasta. Da imam dovoljno samokontrole, možda ne bih morala da kujem planove i razvijam strategije u nedogled. Da sam pametna kao što nisam, mogla bih da predvidim gomilu situacija. Da se volim dovoljno, ne bih zaboravljala na sebe i poslije se ne bih ljutila zbog toga. Opet, na sebe.

Sve ovo je prije neki dan kulminiralo. Njihovi nestašluci i neposlušnosti nisu bili zabavni. Ni slatki. Zastrašujuće mi je koliko o sebi otkrivam u tim trenucima. Tada, jasno kao dan, vidim koliko je nesavršenosti ispod ove kože: stid, ljutnja, manipulacija, kontrola. Posrtanje. Padanje. Kajanje. Lomljenje na hiljadu komadića svaki put kada ugledam sebe njihovim očima. Bijes zbog očekivanja savršenosti, zbog osećaja gubljenja sebe, zbog dežuranja nad sopstvenom ispravnošću. Umor od savjeta. Umor od primjernog življenja. Nekada ja nikad nisam bila više ja, nego onda kada sam se ponašala onako kako sam se i osjećala. Danas, uvijek pazim na ova bića koja su mi još do struka. Želim da ispred sebe vide snagu, stijenu, kontrolu, radost, ljubav. Ne stvarnu mene. Želim da kroz mene, bar sada, dok su još uvijek male, stiču povjerenje u život, u svijet, u ljude, u ravnotežu. A kako to mogu, ako ponekad vide tugu? Kako mogu imati povjerenja, ako u meni vide bijes? Zato nekad provodim dane vrebajući te trzaje iskrenih osjećanja u sebi. A osećam koliko nije dobro. Ni za koga od nas.

Zato sam im prije dva dana rekla da sam i ja dijete. Zato sam ih zamolila za razumijevanje i podršku. Jer, iluzija o savršenom roditelju, gora je i od najgoreg roditelja. Ne da sam ikada uspjela da stvorim tu iluziju; posrćem na svakom koraku. Dok sam se suzdržavala da ne zaplačem, objašnjavala sam im da smo svi mi djeca. I tata i mama. I baka i deka. I vaspitačice u vrtiću i ulični prodavci i doktori u domu zdravlja. Rekla sam im da je u redu da i odrasli budu djeca. Rekla sam da su i nama, velikoj djeci, potrebni ljubav, nežnost, blagost. Rekla sam im da je u redu nekad biti tužan, nesiguran, povrijeđen; da je to prirodno, normalno. Ali, a ovo mi je jako, jako važno da znaju, u redu je i sebi dati novu šansu, u redu je oprostiti, zaboraviti. Jer izbor je uvijek u nama i svakog dana dobijamo novu šansu da se koristimo njime. Nismo savršeni. I onda kada vidiš magiju svuda oko sebe i u sebi, u savršen dan, sapleteš se, padneš, izvrneš nogu. Onda treba biti sposoban za sagledavanje magije dok ležiš u krevetu; treba je spaziti u golubu koji ti sleti na sims, u bijelim šarama na nebu, u kapljicama kiše na golim granama, u mirisu svježe ispečenog hljeba. Jer, ako je ne vidiš i tada, nikada nije bila stvarna. Pogotovo ona u tebi.

Najteže je oprostiti sebi.
Mane su iscrtane po nama. Urezane.
I to je deo plana; dobrog, velikog, promišljenog plana.
Nesavršenosti su u redu.
Nesavršenosti su bolje od besprijekornosti.
Dozvoljavam ih sebi. Dozvoljavam ih i svojoj djeci.
Kopam da pronađem razumijevanje za sebe onda kada sam ljuta, umorna, u obavezama do guše.
Kopam da pronađem saosjećanje za sebe za onaj posljednji put kad sam posrnula.
Kopam, da bi one znale koliko je neophodno voleti i poštovati sebe; koliko je važno vjerovati sebi više nego bilo kome drugom.

. . .

Te večeri, dok smo pjevale uspavanku, mlađa mišica me je mazila po glavi, onako kako mama mazi svoje dijete. Provlačila je prste kroz moju kosu, šarala jagodicama po mom licu. Uzela je moje lice u svoje šake, zagledala mi se u oči i rekla: „I ti se dijete, mama. Malo dijete. Dođi još malo da te mazim.“ I ja sam bila srećna, toliko da mi je sve u telu i glavi podrhtavalo. Ispunjena sam nadom, jer sam rekla istinu. I zahvalna sam, kako to samo jedno veliko, nezgrapno, razmaženo dijete može biti.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply