Bol i sreća

bebaimajka2

PIŠE: Mamamarah

Khm khm. Ne znam kako da počnem. Hoću sve odjednom, hoću duhovito, a ozbiljno. Tipično za mene.

Imam 26 godina. Ili kako ovi oko mene vole da kažu – usla sam u 27mu. Svejedno. Majka sam predivnog djecaka M. Supruga sam mog dragog, nekad malo manje dragog muza F. Sve u svemu, obožavam svog muža ali nekad mi dodje da ga zadavim. Uostalom,, mislim da sve imamo te faze.

Radim, a ove godine konačno sam se nakanila da upišem četvrtu godinu studija. Udala sam se prije 4 godine, i nisam se pokajala. Nije mi žao izlazaka, ni bilo čega drugog za šta ljudi misle da udajom gubiš. A ne gubiš realno nista. Al dobro sad. Imala sam lijepo djetinjstvo, do trenutka kada mi je otac preminuo, sa mojih 10godina. Od toga trena imam osjećaj da sam naglo odrasla. Nije bilo vise moj tatice, mog heroja, onog koga sam voljela do neba. Pola se svijeta srušilo na mene tako malu. Ali, naučila sam da živim sa bolom i prazninom, koja me je kroz ovaj zivot cesto pratila.

Moja majka se trudila, a i dan danas se trudi da mi ništa ne manjka. Prvo ljubavi, paznje, pa onda svega drugog. Jedinica sam joj, dobila me sa 23 godine, ostavljena da se poradja 48+ sati, dok nije bila na izmaku snaga. Oživljavana, porodjena carskim i ostavljena bez mogućnosti da ikada vise ima potomstvo. Što ja kad želim da se našalim na tu vrlo bolnu temu kažem- osudjena na mene i samo mene.

Sa njom imam poseban odnos. Nikad laž, uvijek istina. Nikad nista od nje sakrila, a dobila beskonačno povjerenje. Samo želim da mi otkrije kako, da ja sjutra sa mojom djecom mogu isti takav odnos da imam.

Preseljenje u veći grad zarad školovanja donijelo mi je nove poglede na svijet, pa sam ih raširenih ruku prihvatila. Promijenila se, odrasla jos malo. Išla iz jedne duge veze u drugu. Ukupno 3, ne računajuci mog supruga. Neke usputne simpatije, neke ostvarene i neke ne. Sad se svima njima samo smijem, i zbog nekih pomalo kajem. Ali neka, svaka je imala svoju pouku.

Upoznala čovjeka mog žvota. Zvuči malo gordo,ali samim tim sto sam nakon 3 mjeseca pristala da se udam za njega, znala sam da je čovjek mog života. Iako je naša veza imala i uspona i padova, poljuljana snagom tornada, uspjeli smo da izguramo. I mislim da ako smo to prošli,da mozemo sve. Oboje prgavi, a puni ljubavi jedno za drugo. Omiljeno mi je kad se mirimo, kad poslije razbuktanih strasti i izgovorenih riječi uzme moju glavu u svoje dlanove i prinese je do svog lica i kaze “znaš li koliko te volim? Koga ću ako neću tebe? S tobom imam porodicu, ti si mi stvorila dom”… I još mnoge druge stvari. Nikad ono klasično izvini, uvijek na njegov način. Kad nam je lijepo, to je kao iz bajke. Da na tren pomislim da sanjam i da možda nisam zaslužila tu ljubav. Kad nam je loše, a to su kratki periodi, loše je. Durimo se, ne pričamo, peckamo jedno drugo, ali se i tada neizmjerno volimo.

Nedugo poslije udaje ostala sam trudna. Nismo mogli da dočekamo prvi ultrazvuk,pa drugi, treći…i onda šok. Nije ok. Pa drugi dr koji tvrdi da je sve ok. Mi, laici, odabrali da vjerujemo njemu. Vrsnom i hvaljenom stručnjaku. I prolazili su mjeseci, moja curica je rasla i rasla, lupkala i vrtjela se, dok nisam cula da ne napreduje baš kako treba, i da je takvim bebama bolje kad se rode, brže će napredovati van stomaka. Hitan carski. 2 nedelje pred termin. Moja djevojčica ocijenjena sa 8. Kažem sebi nije loše. Poslije pročitam da su njenu starost ocijenili kao prvi dan osmog mjeseca. Gleda me iz inkubatora. Čudno drži nogicu. Ja želim samo da je zagrlim i vodim kući. Mala je još, nema ni 2 kg, ali porašće, borac je. “Radiće joj kariotip, znate to je da utvrde da nema genetske anomalije”. Test se čeka 4 nedelje. 4 najduže nedelje u mom životu. 4 godine. U međuvremenu se gledamo kroz staklo inkubatora, ja joj pričam kako je volim i kako je čekam da idemo kući. Jer ja samo želim da ode odatle samnom. Doktori su stalno oko nje, te nije u redu ovo, te sad je u redu. Kad nisam tamo, zovem ih na telefon. Bez promjena. Samo to kažu. A ja želim da čujem nešto drugo…stiže rezultat. Neće da ga kažu. Morate kod genetičara, imate zakazano. Ja na njenom inkubatoru nalazim ikonicu. Zaštitnik djece. Muž me pridržava da se ne onesvijestim.

Kod genetičara. Bunilo. Kao da sam se izdigla iznad svog tijela i lebdim. Riječi su nejasne. Čujem samo “sindrom”… Milion puta mi odzvanja. Izlazim kao mrtva, hodam pored muža kao zombi. Sijedam u auto. Neće ni suza da krene. Želim samo da zagrlim moju djevojčicu i da nestanem. Utrnula, obamrla za sve oko sebe, nekoliko dana se ne sjećam. Rekli su nam da odemo negdje, da se sklonimo od svega. Muž me moli da ga poslušam, da odemo na par dana. I otišli smo. Ja samo zovem, pitam za nju, kazu dobro je, uprkos svemu napreduje. Vratili smo se. Bez promjena. Ne idi kod nje, samo će ti teže biti. A ja ne mogu ni da idem ni da ostanem.

Sjećam se doktoričinih riječi – neće ona još dugo, i jutra kada me muž probudio i rekao da je preminula. Ne želim da opišem osjećaj. Ne želim ni najvećem dušmaninu taj bol. Srce da mi je iščupano manje bi boljelo. Moja je djevojcica živjela mjesec i 19 dana.

Dane poslije toga želim da izbrišem. Svako na svoju stranu. Zajedno, a daleko jedno od drugog. Ali prošlo je. Samo bol za njom nikad ne prolazi, i neće. Ne prođe dan kad je ne pomenem, makar u mislima. Ne zaspem prije negoli joj u sebi kazem da je volim. Jer volim je, beskrajno je volim.

Nakon njenog rođenja 9 mjeseci rođenja saznajem da sam ponovo trudna. Strah, neopisiv strah. Od toga dana, preko svakog ultrazvuka, amniocenteze, rezultata, do dana kad sam carskim rezom rodila svog sina, i dok ga nisam vidjela istog trenutka, i čula kako je zaplakao. Od toga dana moj svijet je postao bolji, ožiljci su ostali ali sam naučila da živim sa njima.

Sad se ponovo radujem svakom danu, svakom osmijehu, pogledu, poljupcu. Svakom ” bla bla” i svakom “mama”. Sad imam za koga da se budim i za koga da se borim. Moj mali anđeo čuvar poslao mi je ono što mi je trebalo da budem potpuna.

I zato kažem ne kajem se, nisam ništa propustila. Za jedan njegov osmijeh dala bih život. Za zagrljaj, za poljubac, za dodir njegovih prstića.

 

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply