“Ja ti sto puta kažem, a ti me ne slušaš!“ Neka 101. put bude drugačiji

ponavljanjePIŠE: Dragana Aleksić, Family coach

„Ja ti sto puta kažem, a ti me ne slušaš!“ Vjerovatno ste bar jednom u životu izgovorili ovu rečenicu svom djetetu.

A, koliko puta ste pokušali da to nešto, što ste sto puta ponovili, kažete drugačije? Jer, ako ste nešto toliko puta rekli, a uvijek imali isti rezultat, šta očekujete da bude drugačije kada to kažete sto prvi put?

Vjerovatno sada mislite da ne postoji drugi način da kažete djetetu to što želite – da ustane na vrijeme, da sjedne da uči, da se obuče, da spakuje stvari za školu, da uveče spremi šta će da obuče, da počne na vrijeme da rasprema igračke jer kad mu se prispava postaje nervozno i sve će ostati razbacano po podu…

Pokušajte da se prisjetite šta ste vi kao dijete radili kada su od vas roditelji očekivali da uradite ovo ili ono, i ukoliko su i oni vama sto puta jedno isto govorili da li ste vi zaista uradili to što su od vas tražili ili ste u jednom trenutku samo „oguglali“ i pustili ih da se „istutnje“, a vi nastavili po svom, ili ste uradili to što „morate“ i bjesnili u sebi…

Složićete se da je priča vrlo slična ovoj vašoj sadašnjoj, samo ste vi sada u drugoj ulozi…

Šta se u stvari dešava kada smo stalno izloženi istom načinu komunikacije? Naviknemo se toliko da više ne registrujemo šta nam osoba govori. Dakle, poslije izvjesnog broja ponavljanja istog zahtjeva na isti način (isti redosled riječi, boja glasa, naglašavanje pojedinih riječi, povišen ton, i sl), dijete se navikne i više „ne čuje“, odnosno ne sluša šta mu govorite, jer to već zna, poznato mu je. (Priznajte da ste i vi prestali da „slušate“ neke osobe iz okruženja jer već unaprijed znate šta će vam reći, zar ne?)

Znam da i dalje mislite da nema drugog načina, a ja vam predlažem da zahtjev, na koji dijete više ne reaguje, za promjenu otpjevate. Da, da otpjevate! Primijetićete kako će mu pažnja istog trenutka biti na vama, a vi je onda iskoristite, ali NE da opet ISTO kažete na ISTI način! Sad je prilika da budete malo kreativniji i da svoj zahtjev prenesete tako da ga dijete zaista „čuje“. Naravno, ovo ne znači da ćete od sada tako komunicirati, da ćete svaki put pjevati. Ovo je samo primjer da zaista sve možete da „kažete“ drugačije, a da pritom izazovete reakciju u vidu pažnje. Jer, vjerovali ili ne deci je sadržaj vašeg zahtjeva manje bitan od NAČINA na koji im to prezentujete.

Postoji sjajna izreka – Pričajte tako da drugi žele da vas slušaju, slušajte tako da drugi žele da vam pričaju.

Komunikacija treba da je prijatna, da izazove dobre emocije kako bismo bili motivisani da nešto uradimo. U suprotnom ćemo to raditi bez volje, i to samo zato što moramo, i „hvataćemo krivine“ kad god možemo. OK, čak i kada nešto „moramo“ zašto to treba da bude propraćeno nekom tenzijom, gorkim ukusom i nabijeno negativnim emocijama? I, na kraju krajeva, kako se vi osjećate i kako reagujete kada vam se na poslu nadređeni obrati hladnim zapovednim tonom i kada je srdačan sa vama?

I, zašto bi sa djecom bilo drugačije? Ona uče kroz sve što ih zabavlja, što je igra, što je novo, neobično, lako ih je pokrenuti, pa što bismo taj žar gasili strogim zahtjevom – Sredi sobu i sjedi da učiš! Zamislite koliko bi bilo drugačije kada biste razdraganim glasom rekli – Sada ćemo zajedno naći novo mjesto za tvoje igračke! Svaki sledeći put spremanje igračaka za dijete bi bila igra, nešto što ga zabavlja, a vaš cilj bi bio ispunjen – sređena soba.

Naravno, imajte u vidu da je potrebno vrijeme da se usvoji novi način komunikacije, da je to proces koji zahtijeva vašu posvećenost i da je sve vježba. Ali, zato kada ovladate raznim komunikacionim alatima, kada vam to postane logično, prirodno i spontano imaćete i rezultate.

Izvor: www.aleksicdragana.com

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply