Kada dijete kaže – neću

dijetenePIŠE: blog Čarapice

Juče smo se duže zadržali u vrtiću jer D nije želio da ide kući. Zaigrao se u hodniku vrtića, pa sam sjela blizu njega i ćaskali smo o proteklom danu. Nije mi se žurilo. Nije mu se žurilo. Nakon nekog vremena, pitala sam ga – “Hoćemo li da krenemo kući?”. Dobila sam jasno i glasno – “Ne!”. Mama njegovog drugara bila je zgranuta i to nije krila, održavši nam oboma kratku lekciju (njemu direktno, meni indirektno) o tome kako “Djeca ne smiju roditeljima govoriti ne. Dobra djeca uvijek slušaju mamu i tatu i ne govore im ne!”. Gledam svoje dijete, gleda ono mene. I trepćemo. Brižna mama nastavi svojim putem, a ja ostadoh sa velikim upitnikom iznad glave. Da li djeca prečesto govore – “ne”? Kakva je naša reakcija po tom pitanju? Da li se ljutimo, da li branimo djetetu da nam se suprotstavlja? Da li to što mu branimo nešto mijenja? Ako ne branimo, da li smo popustljivi?

Djeca govore “ne” i “neću”. Često. O, prečesto. Zato što im se može. Zato što sva djeca prođu kroz ovu fazu, manje ili više burno.  U našoj kući “ne” je dozvoljena riječ.

  • Važno je da dijete nauči da kaže “ne”. Kada odraste, želimo da bude u stanju da se suprotstavi ugnjetavanju, iskorišćavanju, maltretiranju – kako u školi, od strane (ne)prijatelja, tako i na poslu. Suprotstavljajući se roditeljima, dijete vježba ovu sposobnost, osnažuje svoje samopouzdanje, ispituje granice (i svoje i naše). To je dio odrastanja i to ne treba gušiti i sputavati.
  • Djetetovo “ne” otvara mogućnosti za pregovaranje, dijaloge, diskusiju, obrazloženje. Kada dijete kaže “ne”, naš prvi instinkt je da stanemo, usporimo, ostvarimo kontakt s djetetom i porazgovaramo o razlozima zašto nešto od njega očekujemo. Naravno da želimo da nas dijete posluša, bar u većini situacija – to je za njihovo dobro. (A budimo iskreni – i lakše je.) Baš zbog toga je važno da dijete želi da nas posluša, umjesto da ga na to primoravamo. Kako pronaći motivaciju u jednom dvogodišnjaku da sâmo želi da uradi nešto što inače smatra dosadnim (skupi igračke, pojede brokoli, opere zube)? Teško, jako teško. Ali, u dječjoj  je u prirodi da žele da nas prate i slušaju, i osjećaju se loše kada to ne čine. Ipak, oni nam se suprotstavljaju. To treba nešto da nam govorio tome koliko je ova faza važna i osjetljiva u njihovom razvoju.
  • Govoreći (nam) “ne”, dijete pokazuje svoju samostalnost, individualnost, i upravo zahvaljujući tome sebe prepoznaju kao nezavisnu, slobodnu osobu sa ličnim stavom i slobodnom voljom. To definitivno nije nešto čega želim da se odrekne, u životu će mu ta osobina biti od velike koristi.
  • Djetetovo “ne” je za nas još jedan izazov da pokušamo da ga pretvorimo u “da”. Njegovo nećkanje nije testiranje mog strpljenja, već saopštavanje da prosto nešto ne želi da uradi. Moj zadatak je da mu približim zašto je za njega važno da nešto posluša i ispuni. Da moji zahtjevi nisu hirovi, već nešto što je u njegovom, našem zajedničkom, interesu. Za ovo je potrebno upregnuti vijuge, biti kreativan, mijenjati perspektive, dobro upozna(va)ti svoje dijete. To je nešto što nas još više povezuje i osnažuje. Ali slažem se da je lakše reći – zato što ja tako kažem.
  • Nećkanje uči i nas strpljenju, jer nekad prosto neophodno pustiti da “ne” ostane “ne”. I znate šta? Nije se zbog toga desio smak svijeta.
  • Poslušnost nije vrlina niti cilj ka kome (treba da) težimo. Ok, slažem se da jeste mnogo lakše i ljepše kada se dogodi da nas dijete bespogovorno posluša. I da često doživljavamo kao atak na ličnost i autoritet kada to ne čini. Ali budimo realni. To što djetetu branimo da nam govori “ne” uopšte ne znači da će ono to prestati da govori ili misli. Samo će zbog toga naša frustracija biti veća, jer mi to njemu prosto ne možemo zabraniti. Bar ne socijalno prihvatljivim metodama. Umjesto neprihvatanja i zabrana, pokušavamo da se posvetimo konkretnim situacijama i problemima do kojih nas je “ne” dovelo. To ne znači da smo popustljivi da je djetetovo “ne” nešto što bespogovorno poštujemo. Naprotiv.
  • I mi govorimo “ne”. Samim tim mislim da je fer da ga očekujemo i prihvatimo i od svog djeteta. (mali savjet: Prisjetite se koliko puta u toku dana i sami kažete djetetu, nesvjesno – “ne”. Sasvim je moguće da je uzrok djetetovog “nećkanja” prosto u tome što i samo prečesto čuje negacije.)
  • Umjesto da kontrolišemo dijete i njegovu volju (što je, priznali mi to sebi ili ne – nemoguće – bar ne bez poledica), zašto ne bismo pokušali da kontrolišemo okruženje, situacije, usmjerimo tu istu energiju na povezivanje sa djetetom, koje će svakako voditi ka boljoj saradnji. U ljudskoj prirodi je da se suprotstavljamo naređenjima – čak i odrasli to čine. Pokušaj da nas neko na nešto natjera naš mozak prepoznaje kao napad. Ako su ta naređenja pretvorena u pitanja, molbe, pozive za saradnju, hoće li rezultati biti bolji?
  • Instinkt da se suprostavljamo naređenjima nije baš tako prosta stvar. Priroda je pametnija nego što mislimo. Taj instinkt je jači prema ljudima za koje nismo emotivno vezani, sa kojima nismo povezani. Zbog toga će dijete uvijek prije reći – “ne” neznancu, strancu, vaspitaču, prodavačici – nego roditelju. To je dobar mehanizam, koji ga štiti od opasnosti. Roditelj je najvažnija osoba u životu djeteta. Stoga prečestu upotrebu ove riječi treba nekada sagledati i kao mogući signal za povećanu potrebu za povezivanjem, zajedničkom saradnjom, i često rešenje sukoba leži baš u tome. Nekada je djetetovo “ne” prouzrokovano nedostatkom komunikacije.
  • Neke stvari prosto moraju da shvate sami. Kada dozvolimo djetetu da njegovo “ne” ostane “ne”, dozvoljavamo mu da samo stekne iskustvo na osnovu kojeg će nešto naučiti i sledeći put odgovoriti sa “da”. Poštovanje odbijanja da nosi rukavice ili stavi kapu po zimi ne može dijete životno ugroziti, ali mu može pružiti važnu lekciju o tome zašto je bolje da to učini kad mu se kaže.

Treba napomenuti par stvari. Postoje situacije kada djetetovo “ne” prosto nije opcija – situacije koje ga životno ugrožavaju. Ili one u kojima smo jako nervozni ili nestrpljivi, jer i mi smo ljudi, a ljudski je griješiti. :) Lijepo bi bilo da nam to ne preraste u naviku, ili, još gore, zamijenu teza – kada je “neću” neprihvatljivo i znak nepoštovanja, ali “ne mogu” je ok. Da je teško – teško je. Frustrirajuće ponekad – o, da. Ali mislim da vrijedi.

Mi ne kontrolišemo našu djecu. Možemo da ih učimo, njegujemo, usmjeravamo, bodrimo, kritikujemo – ali ih ne posjedujemo i ne kontrolišemo. Ponašanje i možda, razmišljanje – nikada. Zar nije onda bolje i lakše da i ponašanje bude usaglašeno s razmišljanjem? Zar to nije vrlina koju inače u životu cijenimo kod odraslih? Jer, sećate se – i naša djeca će jednog dana porasti i biti odrasli. Kakvi će biti, koliko uspješni, samouvjereni, hrabri, srećni, zadovoljni sobom – velikim dijelom zavisi od nas. Ali hej, samo polako, bez pritiska. :)

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply