PIŠE: Cara dara blog

Od trudničkih snova do toga da je Karleuša bila u pravu, mislila sam kako sam dosta toga rekla u vezi trudnoće ali uvijek ima nešto.

Priznajem, žensko sam. Uvijek ima još nešto za reći. U stanju smo analizirati nečiji pogled tri kafe, ako je “kafa” mjerna jedinica vremena, a kamo li devet mjeseci. Jednostavno je nemoguće najbitnije mjesece u svom životu tako olako prepustiti skučenom prostoru od nekoliko tekstova. Sjetila sam se da nikom osim par prijatelja, dobro, i na grupnoj terapiji, nisam pričala o onom kako sam se osjećala kad sam saznala da sam trudna.

Šta tu ima za pričati? Trudnoća je bila planirana, opet neka analiza..

Da, a bogami i sinteza.

Da je sve tako jednostavno – planiramo, hopacupamo, zatrudnim(o) i rodiM, ovo ne bi bio život već običan američki film. Pošto para a ni scenografije za tako nešto nemam, ovako je to bilo…

Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, bradonja i ja smo skontali da bi bilo super da imamo dijete. Može se reći da je to logičan i odličan nastavak naše priče. Kako to obično biva, nakon odluke, kreće sprovođenje plana.

Sprovodili smo mi taj plan i ja sam, kao svako žensko preduzetničkog duha, očekivala da je naš plan savršen i da ćemo od momenta odluke do njenog sprovođenja u djelo biti udaljeni 9 mjeseci + vrijeme razgovora o odluci.

Šipak. Trebalo nam je nekih osam mjeseci, da se i dalje držimo terminologije, sprovođenja plana. Taman negdje u periodu “što mi niko nije rekao da ovo ne ide baš tako” i momentu kad me je bradonja napo Manjače, na nekom od uspona, čikao kako nisam u kondiciji i kako mi onaj moj aerobik ne služi ničemu kad zaostajem iza njega na usponu i kako bolje da se manem bicikla kad se tako lako umaram. Umor se nastavio i sledećih dana, a uz kašnjenje ciklusa, jednostavno je došlo vrijeme da uradim test. Bio je pozitivan.

I potpuno neočekivano, ja se nisam obradovala.

Jesam, pa nisam. Jesam, jer je to bilo ono što smo htjeli, što sam htjela. Što je bilo očekivano da se radujem.

Nisam jer je to bio kraj života koji sam znala i koji mi se baš sviđao.

Kad gledam iz ove perspektive, jasno mi je zašto se žene često pozivaju na hormonalni disbalans kad ne reaguju kako se očekuje. Lakše je. Kako objasniti brizanje u plač, strah i odbijanje na nešto što si htjela i jako željela?

Da, plakala sam k’o kiša.

Nikad više neću planinariti. Nikad više neću voziti bicikl. Gotovo je sa izlascima. Biću debela. Otromboljiću se. Umrijeću na porodu. Ako ne umrem na porođaju desiće se nešto djetetu. Neću biti u stanju da se brinem o drugom biću 24/7.

Kako ću se brinuti o bebi kad mi ovo sve prolazi kroz glavu?!

Mame sve znaju, staložene su, potpuno usmjerene na svoje dijete. Ja ništa nisam znala, bila sam u panici i potpuno usmjerena na sebe.

Hvala bogu na muškarcima u tom trenutku. Zamislite samo da je priroda namjestila da i muškarci mogu nositi djecu? Evo zamišljam dvoje trudnih kako se sa testovima za trudnoću valjaju po krevetu plačući i paničeći. Muško bi se možda i napilo.

Ovako, u normalnom i najboljem poretku, za paniku sam bila zadužena ja, a za smirivanje bradonja. Divota jedna! Tačno se znalo ko šta radi i niko nije imao problem sa tim.

Pretpostavljam da zato to stanje nije dugo potrajalo. Ovih i ovakvih scena jeste bilo ali smo se najčešće sprdali njima jer kako je vrijeme prolazilo prihvatila sam stanje koje je potpuno drugačije. Drugo stanje. I dan danas se smijemo mojoj reakciji.

Ipak, kad pogledamo iza smjeha, ja sam se stvarno uplašila i stvarno su mi u tom momentu kroz glavu prolazile gluposti. Jesam htjela dijete i nisam imala pojma da ću tako reagovati. Samu sam sebe šokirala. Vidjela je test za trudnoću i nećete vjerovati šta se desilo state of mind.

Pored bradonje, u tom periodu mi je sigurno pomogla i predavanja iz porodične terapije. Propitivanje svega i svačega, samoposmatranje, istresanje iz gaća u psihološkom smislu je bilo od koristi iako nije bilo ugodno. Ipak, nemaju svi tu sreću i taj luksuz. Zato vjerujem da je potrebno pričati o ovakvim iskustvima. Znam ja da ima žena koje su plakale od sreće, ali ja, eto, nisam. Plakala sam od straha. Niko me nije upozorio na to a nije ni mogao.

Znala sam samo tuđa iskustva i to onoliko koliko su ih drugi bili spremni podijeliti sa mnom. Ostalo je bilo skriveno i otkrivanje nije bilo zanimljivo.  Jer kako reći da se nisi odmah obradovala a t r u d n a si. Jbg nisam.

Možda je bilo do hormona 😉 Sreću nisam mogla odglumiti. Kasnije me je spucala. Kasnije sam sve nadoknadila.

Moja ludila su trenutno ok. A vi, kako ste?