Dijete ne može da ‘’nauči empatiju’’ od prisiljavanja na neiskreno izvinjenje

Little boy getting cold and lonely

PIŠE: Dr Dragana Stamatović, pedijatar

Roditeljstvo može biti veoma neprijatno iskustvo, posebno kada smo prepušteni na milost i nemilost našoj potpuno bezazlenoj, nevinoj djeci. Mala djeca govore i rade samo ono što osjećaju. Ovo rade potpuno prirodno, instinktivno. To uglavnom izaziva  divljenje, ali u isto vrijeme, nekada može biti malo čudno. U trenutku kada, na primjer, vaša ćerka sa najšarmantnijim izrazom čuđenja i najljupkijim osmehom, vidjevši čovjeka na plaži uzvikuje: ’’Mama, vidi kako je čika dlakav!!!’’

Sa najviše neprijatnosti i strahovanja roditelji se suočavaju sa postupcima kojima njihovo dijete, namjerno ili slučajno, povrjeđuje drugu djecu. Djeca će po reakciji roditelja odmah razumjeti da to što su učinila ne nailazi na odobravanje, čak prije nego što sama vide rezultat svog postupka. Naravno, roditelji su užasnuti i iz očaja nerijetko traže da dijete kaže drugom djetetu, ili odrasloj osobi: ‘’Žao mi je.” Mi se oslanjamo na te dvije riječi da bi smo se izvukli iz neprijatne situacije i ‘’sačuvali obraz’’ pred drugim roditeljima. Ali, naše dijete je zbunjeno. ‘’Kako se dogodilo da sam, pokušavajući da prođem, oborio tog dječaka i on je pao?! To misli vaš mališan od 3 godine.

Djeca ne sagledavaju odmah situaciju na način kako to čine odrasli, niti reaguju u situaciji onako kako bi to učinili odrasli. Njima treba više vremena da steknu iskustvo u određenoj situaciji i da ga obrade. Dijete tek počinje da shvata šta se dogodilo, a već je pod ogromnim pritiskom mame i tate: ‘’Reci bati da ti je žao!’’,  kažu oni tonom koji nije baš prijatan.  Dijete želi da zadovolji roditelje, ali je primorano  da koristi riječi koje ne osjeća kao prirodne, niti kao svoje. Uz to, treba da odglumi emociju koju ne doživljava.

Godinama sam slušala brojna prisilna izvinjenja. Razumijem potrebu roditelja za tim, ali moram da priznam da me taj postupak sjekira.  Da bih se zaista izvinila nekome, taj postupak podrazumijeva empatiju, a empatija se razvija i to je proces koji zahtijeva vrijeme. Tempo kojim se razvija empatija je različit za svako dijete. Dakle, veoma često dijete nije dostiglo u svom razvoju tačku na kojoj je spremno da razumije, da osjeti razlog za izvinjenje, a još manje je sposobno da riječi koje izgovara osjeti kao svoje.

Ono što još više brine je činjenica da dijete koje je roditelj gurnuo pred drugo dijete i natjerao ga da kaže “izvini”, dobija poruku da se izvinjavanjem svaka ‘’šteta’’ popravlja. Ono može da udari drugo dijete, ali  kada kaže: ‘’Žao mi je!’’, sve je riješeno! Dijete ne može da ‘’nauči empatiju’’ od prisiljavanja na neiskreno izvinjenje.

Pa, šta da radimo kad naše dijete povrijedi nekoga?

Ako dijete pokazuje tendenciju da povrjeđuje drugu djecu kada je umoro ili frustrirano,  najbolje da budete u blizini i da intervenišete prije nego što neko dijete bude povređeno. Možete energično, nepokoljebljivo reći: “Neću dozvoliti da ga udariš”, zatim stvorite fizičku granicu između djece. Ili, prosto, zaustavite svoje djete u namjeri da povrijedi drugo dijete. Ako ste zakasnili, i dijete je povrijeđeno, trebalo bi da se vi sami izvinite povrijeđenom djetetu i njegovim roditeljima, a potom odmah sklonite svoje dijete odatle – recite da je vrijeme da se ide kući. Generalno, kada se mala djeca namjerno ponašaju agresivno, ona vam zapravo, daju znak da se osjećaju da su “van kontrole” i da je potrebno intervenisati.  Ne može se očekivati od njih da se sami kontrolišu, a još manje, da izraze žaljenje.

Ako je dijete dovoljno odraslo da može da razumije izvinjenje i povrijedi slučajno drugo dijete, i dalje je bolje ne tjerati dijete da se izvinjava.  Bolje je sačekati da dijete stekne uvid u situaciju i modelovati njegovo ponašanje sopstvenim primjerom kao u primjeru koji ću navesti.

… Otišala  sam do malog dječaka, njegova mama je rekla da su upravo skinuli konce sa rane na nozi koju koju je dobio u igri sa mojom ćerkom. Naravno, nije ga namjerno povrijedila, ali je bila grublja nego što je trebalo. Rekla sam: “Jaoj, žao mi, užasno mi je žao, nadam se da ti cipela ne žulja ranu. Znam da je to jako osjetljivo mjesto na nozi.’’ Dječak mi je pokazao ranu, rekla sam sa žaljenjem: ‘’Vidim..’’,  a moja ćerka je tada obrisala suzice, prišla mu i izgovorila ‘’Žao mi je..’’

U nekim slučajevima, postoje bolji načini za iskupljenje od izvinjavanja, kada se reaguje prirodno. Djeca iskrenim gestovima pokazuju žaljenje. Dječak koji je gladi svog protivnika po leđima kada su sudare tokom utakmice, ili dijete koje nudi igračku djetetu koje plače, ili  ćerka koja poseže za ubrusom za brisanje  da skupi prosuti sok – to JESTE način izražavanja prave empatije.

Ako želimo da nam dijete da izrazi svoje iskreno izvinjenje, moramo biti strpljivi i ne smijemo da ga ‘’guramo’’. ”Dobar dan’’, ‘’Doviđenja’’, ” Hvala “, sve su to riječi kojima moramo učiti djecu. Ali ‘’Izvini’’ je nešto što potiče od roditeljskih očekivanja. Budući da je naš cilj je da se naše dijete iskupi za svoje nedjela zato što iskreno žali zbog njih, moramo mu dati vremena da pronađe ove riječi u sebi kroz protok vremena.

Mi smo moćni primjeri svojoj djeci za sve što je ljudsko. Naučićemo ih da kažu: “Žao mi je” davanjem ličnog primjera. Djeca treba da čuju naša izvinjenja drugima. Ona treba da znaju da ljudska bića nisu savršena. Kada kažemo djetetu: “Žao mi je, napravio/la sam grešku”, dajemo mu dozvolu  da i ono može da je napravi.

Dok modeliramo izvinjenje, naša djeca će  učiti i o opraštanju. Djeca mogu da razumiju greške svojih vršnjaka, i obično odmah oproste i vrate se da se igraju zajedno. Nagradite svoje dijete kad ispolji saosjećanje. Ukoliko sa puno povjerenja pustimo djecu da razviju autentične društvene reakcije, učinićemo puno da razviju samopouzdanje i da postanu osjetljivi i brižni ljudi.

Izvor: Pedijatar.rs

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. mama djecaka

    Moj sin kad kazem jao plakacu,ili prestaje da radi nesto sto ne treba (uglavnom kad povredjuje sebe jer nesto ne ide za rukom) ili dolazi da me mazi.jos uvijek nemamo to razvijeno prema drugim ljudima.

Leave a Reply