Šta dijete uči u odnosu sa životinjom?

djecaizivotinje

PIŠE: Zoran Milivojević, psiholog

Siguran sam da bi se većina složila sa tvrdnjom da neke više životinje sasvim sigurno imaju dušu – a pogotovo vlasnici nekog kućnog ljubimca. Iako životinjska duša po stepenu svoje razvijenosti nije ni blizu ljudskoj duši, ipak je duša – duša.

Često koristimo atribut animalno kada želimo da naglasimo da se neko u nekoj situaciji ponašao kao životinja. Koristimo sklopove kao što su: animalni nagon, animalna snaga, animalni krik. Međutim, često zaboravljamo da latinska riječ za životinju, animale, u svom korjenu ima reč anima, što znači duša.

Ona prema tome označava živo biće koje ima dušu. Još preciznije, anima označava dah, zbog čega se smatralo da sve životinje koje dišu – imaju dah – moraju da imaju i dušu. Odatle dolazi izraz izdahnuti u smislu ispustiti dušu.

Iako čovek oduvek živi u simbiozi sa određenom vrstom životinja, njegov odnos prema životinjama se mijenja. Kada žive u zoni preživljavanja, ljudi životinje koriste za različite poslove. Tako je, na primjer, pas čuvar stada, čuvar kuće, pomoćnik u lovu, a njegovo mjesto nije u kući, već u dvorištu. Emotivna veza čoveka i životinje postoji, ali je podređena preživljavanju pojedinca i zajednice.

Međutim, kada se zajednica obogati i iz zone preživljavanja „preseli” u zonu kvalitetnog života, ne mijenja se samo odnos čovjeka prema drugim ljudima, mijenja se i njegov odnos prema životinjama. Kako preživljavanje više nije povezano sa životinjama, ljudi prekidaju emotivni odnos prema njima i one postaju nešto što je prljavo, nepredvidivo i opasno. S druge strane, reagujući na povećanje distance između ljudi, drugi sa životinjama uspostavljaju veoma čvrstu emotivnu vezu – nekada čvršću nego sa drugim ljudima. Izraz ljubimac jasno pokazuje da je u pitanju odnos ljubavi – čvrstog emotivnog vezivanja.

U dječjem svijetu posjedovanje kućnog ljubimca je važan događaj. Kada dijete ima svog kućnog ljubimca, ono, osim što ima „drugara” za igru, ima priliku da razvije čitav niz pozitivnih osobina. Ono uči da životinja nije samo igračka, već živo biće sa osjećanjima i potrebama, čime razvija empatiju sa životinjom.

Ono takođe uči da je životinja nemoćna, zavisna od čovjeka i da ono treba da brine o njenim potrebama, čime razvija odgovornost za drugoga. Ali ne treba čekati da se ova djetetova saznanja razviju spontano time što je dobilo ljubimca, roditelj je taj koji treba da ga uči empatiji i odgovornosti.

Najgore je kada dijete to ne nauči i postupa bezdušno, okrutno prema životinji. Oni koji se tako ponašaju prema životinjama u djetinjstvu često, kada odrastu, imaju takav odnos prema drugim ljudima.

Izvor: Politika

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply