Bolujem od postporođajne depresije, ali će sve biti u redu

PPD

PIŠE: Ellie Hoffman, scarymommy.com

Kada sam saznala da sam trudna, najprije sam rekla svom mužu. Druga stvar koju sam napravila – zakazala sam susret sa socijalnom radnicom koju sam posjećivala kao studentkinjazato što sam bila u rizičnoj grupia oboljevanje od postporođajne depresije i anksioznog poremećaja.

Prije trudnoće već sam bila prihvatila da će depresija i anksioznost biti stalni pratioci s kojima ću se morati suočavati u životu. Prolazila sam kroz periode remisije (oporavka), ali i kroz periode povratka bolesti, zbog čega sam morala postati donekle zen. Moje geslo je bilo da si tokom loših perioda dopustim “kresanje” popisa zadataka. Dopustila sam sebi da malo više vremena potrošim na brigu o samoj sebi. I da se nipošto ne okrivljujem zbog povratka bolesti. Ne radi se o ličnom porazu – ništa više nego u slučaju Chronove bolesti ili dijabetesa. Biti dobra prema sebi mi je pomoglo da se vratim svom normalnom životu.

Međutim, tokom trudnoće sam se osjećala drugačije u vezi sa mogućnošću postporođajne depresije. Većinu stvari sam naučila čitajući, a jedini materijali koje sam uspjela pronaći bile su studije o negativnim razvojnim posljedicama za bebu i novinski članci o ženama koje su povrijedile ili ugrozile svoje bebe. Bojala sam se da se neću moći povezati sa svojom bebom, da ću se mučiti s brigom za nju, da neću biti kompetentan roditelj.

Danas moja beba ima devet mjeseci i, da, živim s postporođajnom depresijom i anksioznošću, kao što sam i pretpostavljala da će se dogoditi. Ali to nije nešto što nužno uništava život, niti je nezaustavljiva sila koja ugrožava bebu, čega sam se bojala. Kao i svaka druga epizoda depresije, može se prevladati.  U tom duhu sam sebi dala dopuštenje da imam PPD. Dala sam sebi dopuštenje da:

1. Vjerujem svojoj bebi

Iskusna medicinska sestra na odjeljenju za postnatalnu zdravstvenu zaštitu dala mi je važan savjet, nakon što sam valjda deseti put došla s kćerkom u naručju na odjeljenje. Rodila se s respiratornim poteškoćama, tako da sam paničila svaki put kada bi zakašljala, kinula ili štucnula. Panika me je posebno obuzela jednom kada su je pustili s odjeljenja za neonatalnu njegu i ostavili je sa mnom u mojoj bolničkoj sobi. Sestra mi je rekla: “Vjerujte svojoj bebi. Pogledajte lice bebe i njen govor tijela. Ako izgleda dobro, dobro je”. Na kraju, bebe nisu baš poznate po stoicizmu.

2. Dajem sebi vremena za povezivanje

Poslije porođaja, potrebno je vremena da se upoznate. Poznavale smo se osam mjeseci koje je provela u mojoj materici, ali to je jako različito od međusobnog poznavanja dva odvojena živa bića. U redu je da postoji period prilagođavanja. Morale smo se ponovno upoznati i naučiti o našem novom odnosu. Morale smo se naučiti kako se maziti, kako slušati, kako jesti zajedno, kako (ako imate sreće) odspavati zajedno i kako mijenjati pelenu za pelenom. To je stvarno dobar početak. A velik dio povezivanja je zapravo samo ponavljanje osnovnih roditeljskih zadataka kako bi vaša beba naučila da će njene potrebe biti zadovoljene.

3. Prestanem s noćnim ‘guglanjem’ (i umjesto toga razgovaram s zdravstvenim radnicima)

Jedne noći me moja anksioznost uvjerila da moja beba ima displaziju kukova, zato što joj se jedna noga nije mogla potpuno ispraviti. Druge noći, bila sam uvjerena da ima upalu sinusa zato što je imala malu masnicu na vrhu nosića. I opet, jedne noći sam bila iracionalno zaokupljena dječjom paralizom. Morala sam naučiti da ugasim smartphone i prestanem guglati po noći. To stvarno ne pomaže. Umjesto toga, zvala sam pedijatricu ili non-stop dostupnu telefonsku službu za zdravstvene savjete. Jednom sam nazvalu tu službu u 11 naveče i pitala dežurnu sestru može li puzanje u mokroj peleni nekako ugroziti zdravlje moje bebe. Čak se nije ni nasmijala. Rekla mi je da najčešće zovu novi mladi roditelji i ja sam osjećala mnogo bolje.

4. Prihvatim pomoć prijatelja/ica

Moja depresija i anksioznost pokušale su me uvjeriti da se stidim i odbacujem ljude od sebe. Drago mi je što joj nisam popustila. Ponuda za pomoć u mom stanu bila je neprocjenjiva prvih nekoliko sedmikca, kada sam bila toliko zaposlena dojenjem i njegom i mijenjanjem pelena, da bih jedva uspjela oprati posuđe, a kamoli očistiti mačji WC i počistiti podove. Ponuda druženja takođe je bila integralni dio mog funkcionisanja. Nisam mogla ići svuda kao prije, ali dobri/e prijatelji/ce su mi izlazili/e u susret. Pomagali su mi počistiti stan, a sada mi pomažu da iz njega izađem. Ponekad čuvaju moju bebu dok sam napolju. Neprocjenjivo!

5. Razmišljam dugoročno

Prilično sam umorna u različitim stepenima cijelo vrijeme. Ima dana kad mi je apetit vrlo slab. U najgorim danima, moram samu sebe nagovoriti da uopšte izađem iz kreveta i suočim se s danom. Ali, također pokušavam gledati stvari u perspektivi. Moja kćerka se cijeli dan igra (sa mnom, s igračkama, s hranom, s mojim naočarima) i spava. Mnogo se smije. Guguće kao velika. Njen omiljeni instrument je bendžo, a omiljena knjiga s pjesmicama o sloniću koji se zove Trumpety Humpety.

***

Moja kćerka će, nadam se, biti živa za 102 godine. Neće se sjećati mnogo toga iz ovih ranih godina, tako da moram učiniti sve da prođemo kroz ovaj period sa što više ljubavi, humora i strpljenja – i za nju i za sebe – s obzirom da vjerojatno moram računati na ovaj mrak.

Drago mi je da nisam dopustila da me moj strah od PPD-a i anksioznog poremećaja zaustavi da budem roditelj mojoj divnoj kćeri, jer postporođajna depresija će proći, ali naša ljubav neće. Liječim se i bićemo dobro!

Izvor: Gugu.ba

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply