Prvo i drugo dijete

9e6b08489d08136748316d2de9a1219a_XL

PIŠE: Zmajka blog

Starije mi je zaspalo u naručju. Pustila sam ga da zaspi kasno popodne iako sam znala da će zbog toga uveče zaspati prekasno i da ćemo sjutradan svi biti umorni. Pustila sam ga, jer se tako rijetko dešava da zaspi sa mnom; da se opusti, prepusti i utone u mir i mekoću; a u mom životu trenutno nemam puno većih zadovoljstava od tog.

Kada sam pod srcem nosila drugo dijete, provodila sam nezaboravne trenutke sa sinom. To trudničko bolovanje je jedna od najboljih odluka u mom životu. Uživali smo u zajedničkom društvu, obilazili obližnje i udaljene parkove, uspavljivali se zajedno.

To je bilo čarobno vrijeme i to je čarobni uzrast djeteta – kada se samostalno kreće i spava samo jednom pa možemo da lunjamo cijelo popodne ili prijepodne; kada je steklo povjerenje u nas, a naučilo je mnoga pravila ponašanja pa uživamo u druženju; kada počinje da govori, da se dogovara, da izvaljuje „bisere“; da se igra i da mašta, da nam kaže da smo lijepi i da nas voli.

Upijala sam te trenutke sa strepnjom da ću uskoro imati manje vremena i energije za njega, pored mene će spavati neko drugi a on mora naučiti da spava u svojoj sobi. Da li će mi ikada opet biti ovako lijepo i hoću li imati istu takvu ljubav i za drugo dijete…

Nije baš tako tragično bilo. Prilike za maženje, posvećenost i uspavljivanje jesu se prorijedile, ali nikada nisu nestale. Beba je porasla, a i on se još više osamostalio i nakon nekoliko mjeseci sve je došlo na svoje mjesto.

Prvo će uvijek biti – prvo. Zauvijek mi je urezana slika kada sam prvi put vidjela – mir usred bolova, život povrh svega. Sreli su nam se pogledi i nikada kao u tom trenutku nisam osjetila povezanost i razumijevanje – moj sapatnik i spas.

Kada se rodila njegova sestra, on je patio. Pogled bi mu odlutao i ruku bih dala da sam znala šta misli, šta osjeća, kako mu je, kako da ga usrećim… Nije me puštao unutra, djelovao je povređeno,  razočarano, usamljeno… Znala sam da će dijete jednom otići, ali mislila sam da će to biti sa dvadeset godina, a ne sa dvije! Roditeljstvo je, izgleda, konstantan trud da dijete osamostalimo i upravo zbog toga konstantan gubitak tog djeteta…

Ne, nije isto kao kada je samo jedno. Jer kada ih je dvoje ne možeš reći da ga voliš najviše na svijetu – barem ne možeš to pomisliti samo za jedno od njih. Balansiraš i radiš kompromise – koga prvo tješiti kada su oboje uznemireni; govoriš starijem „ne mogu sad – držim bebu“; „prvo beba pa poslije ti“.

Govoriš stvari za koje si mogla da se zakuneš da nikada nećeš izgovoriti: „Ne deri se, (probudićeš bebu)!“

Suviše si umorna da se i starijem posvetiš kao i bebi i grize te savjest jer jedva čekaš da zaspi.

Kada ti možeš da se s njim igraš – ono neće već se ljuti i inati; a vuče te za suknju baš kada beba vrišti u grčevima.

Tako ti je kako ti je. Kada izađeš iz šoka da nije kako si očekivala, postane lakše.

Sada mi je drago što moj voljeni, nekada jedinac, ima sestru. Ne zato što se tako „socijalizuju“, ni zato što će biti doživotno najbolji prijatelji – već prije svega zato što sam ja „smanjila doživljaj“, ma koliko je taj „doživljaj“ očaravajuć, ispunjavajuć, jedinstven.

Drago mi je da ga ja ne tretiram ga kao… pa, kao jedinca. Njegova sestra mu je darovala mamino otvaranje prema nečemu drugom; spasila ga je tereta jedinog predmeta majčine ljubavi i gušenja njome.

Kada sam rodila drugo, ne samo da je ono postalo novi predmet ljubavi, već mi je pokazala da ima svijeta i van prvijenca, i da je to šaren, interesantan i omamljujuć svijet; da je lijepo biti u njemu i voljeti ga i da je to u redu; otvarajući se prema svijetu, otvorila sam i svijet za moju djecu.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. lijepo napisano,moj sin ima 3god a cerka 2mjeseca,bojala sam se ocu li je moci voljeti kao njega ali to je priroda koliko god ih imas isto ih volis,jedino moj sin nije ljubomoran i ne osjeca se zapostavljeno.Voli svoji sestlu kaze do neba 😉

Leave a Reply