Povjerenje u život i nove početke

drvoPIŠE: Sandra, Letnje igralište blog

Za majčinstvo, kao ni za život, nikad nisam bila spremna, iako sam se pripremala svih devet mjeseci radosnih. Pokušavala sam da naučim sve odjednom na časovima roditeljstva. Pelene, mleko, pupak, kupanje, nokti. Neke čudne bebe lutke virile su iz plavih i roze kadica u domu zdravlja, sklopljenih kapaka, počupanih trepavica, čekale su da im neko promijeni štramplice koje su obukle još osamdeset neke. Učila sam ponovo kako da dišem na časovima u domu zdravlja. Dah je život, oduvijek sam znala, ali ovo je ozbiljnije. Ovde se brojalo i pravile se pauze i posmatrale se druge trudnice, odmjeravali stomaci i rumenilo u obrazima.

Spremala sam se za majčinstvo osluškujući to stvorenje koje sam voljela da zamišljam kako se kreće različitim tehnikama umjetničkog plivanja u mom stomaku.
Novi život zvala sam Ester u to vrijeme. Morala sam nekako i da ga vidim. Takvim sam ga vidjela. Kao Ester.  Spremala sam se da budem mama dok sam mazila novi život preko sopstvene, pomalo ogrubjele kože, dok sam birala pravu muziku sopstvenim nesavršenim sluhom, dok sam birala pravo štivo svojim oštećenim vidom, prave slike, prave priče, pravi položaj na časovima joge svojim nesavršenim udovima.

Osnažujući sebe, osnaživala sam novi život u sebi. To sam znala.
Svi su mi rekli i na nebrojeno mjesta sam pročitala da su moja osjećanja, percepcije i radovanja najvažnija za taj novi život. Kao i za moj. Sopstveni.
Radi to, ovo ne, u ovoj situaciji se nemoj hvatati za stomak, sjedi, ustani, spavaj na ovoj strani, pij toliko vode, nemoj jesti ovo, jedi ono, ne nerviraj se, ne udiši to, hodaj toliko, ne presavijaj se tako, već onako, razmišljaj, ne razmišljaj…
Sve ti je dozvoljeno. I ništa.
I cijelog života tako.

Djevojčica. Srednjoškolka. Studentkinja. Sestra. Ćerka. Djevojka.
Zaposlena. Besposlena. Supruga. Mama.
Smlavljena odgovornošću.
Umorna od nespavanja. Od planova. Od ciljeva. Od principa.
Radi se, ponaša se, osjeća se, smije se i plače se na određeni način.
Onako kako treba. Kako se radi.

Volela bih da sam ranije shvatila da to nije važno. To, kako se stvari rade.
Ta pravila. Štrikiranje. Očekivanja. Ciljevi. Ono „I to sam završila.“
Jer, šta kad stignem na konačni cilj?
Novi životi u meni su me naučili kako da budem istinski srećna, bez previše razmišljanja, bez suvišnog opipavanja u mraku, bez spoticanja o nevažno.
Naučila sam da mi ne bude važno hoće li sjutra osvanuti sunčano jutro ili će kiša zaliti sve… ili će vazduh biti poput stakla, a dan nevidljiv od sivila. Sumorno nebo i te kako imaju svoje draži.

Bez podignutih obrva u strahu od budućnosti, bez upitanosti o smislu, o kraju i početku, uz nove živote naučila sam kako da vjerujem bez mnogo pitanja. I da je tako najbolje. Zahvalna sam mojim novim bićima, jer sa njima ponovo proživljavam svoje djetinjstvo, osvježavam perspektivu, prave stvari vraćam u fokus. Radujem se kada me podsjete na blagodet svakodnevice, osmjeha, malih riječi, pogleda preko tanjira i zalogaja, smijeha i zagrljaja. Onih kratkih. U prolazu. Zagrljaja koji se podrazumijevaju.

Zbog njih i sa njima radujem se i svetlucavoj i blatnjavoj zimi, i zelenim i golim krošnjama, i utabanim, sigurnim stazama i novim, nepreglednim vidicima u izmaglici. Radujem se sa njima još jednom početku.
Pratim nova bića strpljivo, tvrdoglavo, od drveta do drveta. Jurimo se oko drveća i krijemo se iza njega. Drveće nam je putokaz u nov početak.

Puna povjerenja, gledam, savršenim vidom, u gole grane; osluškujem ih savršenim sluhom i poimam besprijekornim umom da samo spavaju, da hvataju zamah, kako su oduvijek radile. Grlimo stabla, grijemo ih i savršenim glasovima pjevamo im uspavanke.
Drveće nas štiti od lovaca na ono mutno u nama. Drveće nam garantuje savršene tehnike disanja, bez odmjeravanja, brojanja, pauza. Drveće nam najavljuje udisanje i ispijanje života do pucanja pluća. A mi znamo da od toga veće radosti nema.

Drveće je obećanje novog života u koji vjerujemo.
Povjerenje u život jedino je obećanje sreće na koje računamo.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply