Učimo djecu ljubavi

ljubavPIŠE: Sandra, blog Letnje igralište

Noćas nisam spavala dobro. Sanjala sam sebe na ulicama Pariza.
U koncertnoj dvorani. Na stadionu. Sanjala sam sebe na ulicama Bejruta. U Damasku i u Bostonu.

Zato što se nešto dešava stotinama i hiljadama kilometara daleko od mene, ne znači da se ne dešava u meni. Znam da sam mogla da budem rođena bilo gdje drugdje i još uvijek se pitam da li je ono skrivanje u podrumu bilo stvarno ili sam ga samo isto ovako odsanjala tog proljeća. I znam da sam srećna što mogu da pomislim da sam samo sanjala.
Jer, neki drugi ljudi ne mogu to da kažu; posljedice stvarnosti su sa njima uvijek.

Moja djeca su mogla da budu rođena na nekom drugom mjestu, da možda nose neka druga imena. Ja sam mogla da donesem odluku da moja djeca budu rođena na nekom drugom mjestu i da nose neka druga imena. Da li bi bile sigurnije tada? Da li bi bile zaštićenije? Jesam li uradila sve što sam mogla? Da li sam odabrala najbolje?

Kako se pronalazi sigurno mjesto na Zemlji?
Gdje je, u procentima, najveća mogućnost nailaženja na dobre, miroljubive ljude, na ljude koji se međusobno gledaju sa blagonaklonošću i željom da pomažu jedni drugima? Gdje pronaći čovjeka koji će se odreći i boriti protiv svakog nagona da povrijedi drugog čovjeka? Gde je to mjesto na svijetu gdje ljudi shvataju da povrjeđujući druge povrjeđuju sebe, da oduzimanjem od ukupne punoće Života umanjuju svoje biće?

Kad u jednom kutku Zemlje leptir uplašeno zaleprša krilima, pokrene se veliki talas na drugom kraju svijeta. Kad se djevojčica u drugoj vremenskoj zoni smije, moja ćerka odgovara svojim smijehom. Kad bilo gdje, u bilo kom kutku svijeta neko umre, pati ili se boji, ja znam da i sva druga bića pate, znala to ili ne, bila toga svjesna ili ne.
Jer, svi mi dijelimo isti vazduh, istu energiju, gravitaciju, Sunce i vjetrove i jedni drugima šaljemo sve ono što osjećamo, što nas boli, jer smo povezani, jer smo dio jednog Bića, jednog Života. Ogledamo se jedni u drugima, projektujemo jedni na druge, u svakoj sekundi, na milion načina, iz milion razloga.
I žao mi je, o koliko mi je žao što mnogo, mnogo djelova mene to ne shvata.

I dalje se, znam, suludo i uludo nadam da ću svojim ćerkama o patnjama i ubijanjima govoriti kao o prošlosti, kao o nečemu što je iza ljudske vrste, jer ćemo u međuvremenu napredovati, evoluirati, shvatiti, razumjeti. Nadam se. Razumom i srcem obuhvatićemo i priglićemo činjenicu da su svi ljudi po svom postanku i suštini dobri, da ćemo, mi takvi, osviješćeni, uvijek nadvladati manjinu koja uporno nastavlja da nanosi zlo, dok i ta manjina ne shvati.

Odbijam da o ovom svijetu govorim kao o zlom kutku kosmosa, odbijam da se predam, pobjegnem i u čoveku vidim opasnost i prijetnju. Svako od nas, u ovoj i u svakoj drugoj sekundi svog života ima odgovornost da povuče svoj kraj; ima odgovornost da bude dobar i ljubazan prema čovjeku do sebe, prema čovjeku sa kojim se mimoiđe na ulici, u prodavnici, na raskrsnici. Imamo odgovornost da ne osuđujemo, da ne upiremo prstom i ne razdvajamo ljude po nekim izmišljenim kategorijama. Učimo da slušamo i čujemo jedni druge i kada šapućemo; iskorijenimo kulturu vikanja, nadglašavanja, učimo se da slušamo i osluškujemo jedni druge.

Učimo našu djecu da su važna; da je mir važan; da je dobrota važna.
Učimo našu djecu da se suočavaju sa svojim strahovima; da mirno ublažavaju bes.
Učimo ih da sebe i svijet sagledavaju kao cjelinu, da u Drugome vide prijatelja, dio sebe.
Učimo našu djecu da budu sigurna, da budu hrabra, da budu snažna, da budu dobra.
I da vole. Iznad svega, da vole.
Mijenjajmo svijet svojim postupcima i svojim načinom života.
Krenimo od malog, od osmijeha.
Ali, danas. Ovog trenutka, kad je teško.

Izvor: Letnje igralište

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply