Navikavali dijete na ruke ili ne, ono će zahtijevati što mu je potrebno

nosenje

PIŠE: Mama Marija

Toliko priča za i protiv…. Toliko različitih iskustava… Teme koje u svom fokusu imaju djecu, njihovo odrastanje, brigu o njima, vapitanje, toliko često su obrađivane da je nevjerovato da ima još nešto tu da se doda. A, uvijek ima. Razlog je specifičnost svakog djeteta i ista takva posebnost doživljaja koji roditelj ima pri susretu sa svakom novom, ali i ponovljenom, poznatom situacijom.

Takav je slučaj sa vječitom dilemom da li dijete »navići na ruke« ili ne.

Već pri samoj formulaciji naziva teme, mislim da se pravi greška. To mi govori moje iskustvo. Ne tvrdim da dijete koje je iz ma kog razloga, stalno u rukama odraslih neće taj model prihvatiti kao normalan i jedini poželjan. Ipak, tu se mora izbjeći isključivost, jer jedino što je definitivno i bez sumnje kada su djeca u pitanju je to da nikakva uopštena pravila nijesu primjenjiva na konkretno dijete.

Kada sam rodila prvo dijete, naravno, sve mi je bilo novo i nepoznato. Trebalo mi je vremena da shvatim kada plače šta mu nedostaje, da li je gladan, žedan, mokar, ima grčeve, potreban mu je dodir… Bez obzira na razlog plača, uvijek sam jednako reagovala – uzimala ga u naručje i potom utvrđivala šta mu nedostaje. Nijesam uopšte razmišljala o tome da li ću ga na taj način »navići na ruke« ili ne. Pa, eto, nije se navikao. On je bio beba koja nije tražila da ga nosimo, čak je inicijativa uvijek kretala sa moje strane.

Teret umnoženih obaveza kada je na svijet stigla naša djevojčica, u startu uočena njena zahtjevnost, uzrokovala je rađanje misli da treba da vodim računa da je »ne naviknem na ruke«. Iznalazila sam razne načine da je umirim i zabavim bez nošenja. Znate šta – bezuspješno. Čini mi se, čak, da što sam ja više pokušavala da je »ne naviknem«, to je ona više uspijevala da mene navikne na to da ona jednostavno želi da je nosim. Tada sam popustila i pomirila se sa tim da je moje dijete rođeno sa potrebom da bude na rukama. Kada sam prihvatila tu činjenicu kao neminovnost, odjednom kao da je ona prerasla tu potrebu »da bude na rukama«. Da li je do mog doživljaja ili do smjene faza u njenom razvoju, tek žao mi je što sam uopšte i tako kratak period pokušavala da je »ne naviknem na ruke«.

I onda dolazim do da zaključka, prvo – neko dijete ima manju, neko veću potrebu za konstantim bliskim kontaktom na način što će biti u naručju roditelja (ovdje mislim na obavezno šetanje kroz kuću i obavljanje svih kućanskih poslova sa djetetom u naručju 🙂 ) neko, opet, ima manju potrebu i želi drugačiju vrstu pažnje. Dakle, navikavali ili ne, dijete će zahtijevati ono što mu je potrebno.

Drugo, svaki naš otpor prema činjeničnom stanju naići će na još veći otpor našim nastojanjima od strane djeteta i na kontra-efekat. Zato, prihvatimo situaciju takvu kakva jeste, i lagano, smireno, diskretno pokušajmo korigovati neke stvari, ali bez puno upinjanja i insistiranja, jer dijete ma koliko malo bilo to osjeća, prepoznaje i urođenim instinktom se buni protiv pokušaja mijenjanja njegove prirode.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Beba ima potrebu za toplinom i sigurnošću, a to se postiže tako što ga nosamo u naručju, a ne zato što ga navikavamo na ruke ili ne. Znači, pitanje je samo da li ćemo odgovoriti na njegovu suštinsku potrebu ili ćemo za to biti gluvi i voditi se “bapskim” i veoma pogrešnim stavom da ga “ne navikavamo na ruke”. Nosajte, ljubite i grlite svoju decu. 🙂

  2. Ljudi moji, bebe su programirane da placu ako majka nije sa njima, ako nisu u njenom narucju. Bebi je urodjeno da zove u pomoc placem ako je sama makar i na metar od nas, alj ona to ne zna.
    Uostalom, gdje ste vidjeli pandu ili majmunicu da ide bez svojeg mladunceta?
    Nego smo mi zaboga pametna vrsta pa cim se bebe rode dajemo ih na cuvanje jer zamisli, tesko je podici bebu. Mi smo RAZMAZENI 😉

  3. Meni je samo zao sto nemam vise vremena da je nosim,jer me ceka jos troje djece!Ali dok je nosim ja izljubim tu malu slatku glavicu!Da Daco proci ce toliko brzo,a kasnije nam bude zao sto im se nismo posvetili jos vise!:-)

  4. Zakonom bih uvela da se bebica MORA nositi, jer to je njena bliskost s majkom :). I nositi, i nonstop maziti, i uivati joj sigurnost. Brzo ce porasti, zaboga ne nosimo ih dozivotno.Djeci je potrebna bezgranicna i bezuslovna ljubav i da je osjete! Nije poenta samo podizati djecu i navikavati ih tako rano da sami ostaju u krevetac dok ne zaspe 🙁

  5. Nositi ljubiti maziti paziti od jutra pa do noci i preko noci ne ispustati ih iz ruku nikako, jeste malo naporno ali brzo porastu u ako se u jednom trenutku cini od te muke nema vece samo da su zdravi i srecni nista drugo nije vazno.

Leave a Reply