Kako vaspitati dijete da postane moralan čovjek?

moranodijete

Poznato nam je dosta trikova kojima djecu možemo motivisati da postanu uspješnija. Istraživanja, na primjer, pokazuju da djeca razvijaju bolju radnu etiku i postaju motivisanija kada roditelji hvale trud umjesto sposobnosti. Neki roditelji se ostvaruju kroz postignuća svoje djece, ali za većinu roditelja uspjeh nije na prvom mjestu. Puno više nam je stalo da nam djeca postanu ljubazna, saosjećajna i spremna pomoći drugima.

Roditelji iz evropskih, azijskih, latino i afričkih etničkih grupa veću važnost pridaju dobroti nego uspjehu, pokazalo je američko istraživanje. Isti obrazac postoji širom svijeta. Kada su ljudi u 50 zemalja upitani za svoje životne principe, najveću vrijednost nisu pridavali uspjehu, već dobroti. Usprkos značaju koji dobrota ima u našim životima, učiti djecu da mare za druge nije jednostavan zadatak. U istraživanju koje je obuhvatilo 600 porodica u Izraelu, pokazalo se da su roditelji, koji visoko vrjednuju dobrotu, često bez uspjeha odgajali djecu u duhu svojih vrijednosti.

Jesu li neka djeca jednostavno dobre naravi (dobroćudna) – ili nisu? Istraživanja u posljednjih deset godina pokazala su da ljudi koji imaju običaj pomagati drugima bez ikakvih očekivanja ili skrivenih namjera postižu iznenađujuće veliki uspjeh u vaspitavanju djece. Svaki roditelj želi znati kako se postaje velikodušan.

Istraživanja sprovedena na blizancima pokazuju da je negdje između četvrtine i polovine našeg potencijala za dobrotu urođeno. To znači da dosta toga zavisi i od vaspitanja.

Međutim, izgleda da griješe čak i najdobronamjerniji roditelji, i oni koji hvale dobro ponašanje, a reaguju na loše, i koji s djecom razgovaraju o svojim vrijednostima. Do druge godine, većina djece iskusi osjećaj moralnosti  i već mogu razlikovati dobro od lošeg. Kako bi se podstaklo dobro ponašanje, istraživanja pokazuju, pohvale su djelotvornije od nagrada. Dok pohvala šalje poruku da je velikodušnost dobra sama po sebi, nagrađivanje može dovesti do toga da se dijete ponaša dobro samo zbog nagrade.

Ali, kako trebamo pohvaliti dijete kada pokaže prve znakove dobrote? Mnogi roditelji vjeruju da je važno pohvaliti ponašanje, a ne dijete, jer će u tom slučaju usvojiti ispravno ponašanje. Možete probati s: “To je baš bilo velikodušno” umjesto “Baš si velikodušna osoba.”

Je li ovo dobar pristup? U dobro smišljenom eksperimentu, naučnici Joan E. Grusec i Erica Redler probali su istražiti što se dešava kada hvalimo velikodušno ponašanje umjesto velikodušnog karaktera. Nakon što su sedmogodišnjaci i osmogodišnjaci osvojili klikere i poklonili ih siromašnoj djeci, rečeno im je “U, baš si razdijelio te klikere.”

Istraživači su polovinu djece hvalili tako što su im rekli “Baš lijepo što si dao neke od svojih klikera toj siromašnoj djeci. Da, to je baš bilo velikodušno.” Ostaloj deci je pohvaljen karakter: “Izgleda da si ti osoba koja voli pomagati drugima kad god može. Da, ti si baš dobra i velikodušna osoba.”

Nakon nekoliko sedmica, kada su se našla u situaciji da daju i dijele, djeca kojoj je pohvaljen karakter bila su velikodušnija od djece kojoj je hvaljeno ponašanje. Kada je hvaljen njihov karakter, djeca su dobrotu doživjela kao dio svog identiteta. Osvrćući se na svoje ponašanje, djeca su učila o tome ko su i kakva su: Ja sam velikodušna osoba.

Ovo je u skladu i s novim istraživanjem koje je sproveo psiholog Christopher J. Bryan i koje pokazuje da, kada je moralno ponašanje u pitanju, imenice djeluju bolje nego glagoli. Ako želite djecu uzrasta od 3 do 6 godina uvjeriti da vam pomognu, imaćete 22-29% više uspjeha ako ih podstaknete da “budu pomagači” nego ako ih pitate “da vam pomognu”. Kada su djecu umjesto “molim vas nemojte varati” zamolili da “ne budu varalice”, varanje je smanjeno za pola. Kada naši postupci postanu odraz našeg karaktera, skloniji smo moralnosti i velikodušnosti. Vremenom, to postaje  dio nas.

Pohvala postaje posebno uticajna u kritičnim periodima u kojima djeca razvijaju snažan osjećaj identiteta. Kada su Joan E. Grusec i Erica Redler hvalili karakter petogodišnjaka, dobri rezultati nisu imali trajan uticaj  – izgleda da su bili previše mali da bi usvojili moralnost kao dio svoje ličnosti. U slučaju desetogodišnjaka, razlika između hvaljenja karaktera i hvaljenja postupaka je nestala – obje taktike bile su uspješne. Vezivanje velikodušnosti za karakter najuspješnije se ostvaruje oko osme godine, kada djeca počinju kristalizuju osjećaj identiteta.

Hvaljenje dobrog ponašanja samo je pola posla. I naše reakcije na loše ponašanje imaju posljedice. Kada djeca urade nešto loše, obično osjećaju sramotu ili krivicu. Uprkos uobičajenom vjerovanju da su ove dvije emocije međusobno zamjenjive, istraživanje psihološkinje June Price Tangney otkrilo je da imaju dosta drugačije uzroke i posljedice.

Kada se stidimo, mislimo da smo loša osoba, dok je krivica osjećaj da ste uradili lošu stvar. Stid predstavlja negativan sud o sopstvenoj suštini, što je vrlo loše. Zbog njega se djeca osjećaju malom i bezvrijednom. Djeca koja se stide ili postaju agresivna, ili pokušavaju pobjeći od problema. Suprotno tome, osjećaj krivice podrazumijeva negativan sud o samom postupku, i možemo ga se osloboditi dobrim ponašanjem. Kada se djeca osjećaju krivom, osjećaju kajanje i žaljenje, saosjećaju s osobom kojoj su naudila i pokušavaju ispraviti stvar.

U jednom istraživanju koje je sprovela psihološkinja Karen Caplovitz Barrett, roditelji su kod kuće ocjenjivali sklonost svoje djece da ispoljavaju osjećaj stida i krivice. Djeca bi dobila krpenu lutku, pripremljenu tako da joj noga otpadne tokom igre. Djeca sklona osjećaju krivice pokušavala su popraviti lutku pa su odrasloj osobi koja vodi eksperiment pokušavala objasniti što se dogodilo. Djeca sklona stidu izbjegavala su priznati što se dogodilo i nisu pokušavala da poprave stvar.

Ako želimo da naša djeca brinu o drugima, moramo ih naučiti da, kada nisu dobra, osjećaju krivicu umjesto stida. Proučavajući istraživanje o osjećajima i  moralnom razvoju, psihološkinja Nancy Eisenberg uočila je da se stid pojavljuje kada roditelji reaguju bijesom, uskraćuju ljubav ili pokušavaju svoju moć demonstrirati prijetnjom kaznama, zbog čega djeca počinju vjerovati da su loši ljudi. U strahu da se to ne dogodi, neki roditelji odustaju od disciplinovanja djece, što može ugroziti razvoj moralnih standarda kod djeteta.

Najdjelotvornija reakcija roditelja na loše ponašanje jeste razočarenje. Kako pokazuju istraživanja profesorice Eisenberg i Davida R. Shaffera, roditelji koji odgajaju dobru djecu čine to tako što pokazuju razočarenje i objašnjavaju zašto je neko ponašanje loše, kako je uticalo na druge i kako se stvari mogu popraviti. To djeci omogućava da razviju standarde po kojima će ocjenjivati svoje postupke, da razviju empatiju i odgovornost prema drugima kao i osjećaj moralnog identiteta, što sve zajedno čini dobru osobu. Kada izražavate razočarenje vi pokazujete da ne odobravate loše ponašanje, pokazujete da imate visoka očekivanja i da postoji mogućnost da se stvari poboljšaju: “Iako si uradio nešto loše, ti si dobra osoba i znam da možeš i bolje od ovoga.”

Ma koliko djelotvorno bilo kritikovanje lošeg ponašanja i hvaljenje dobrog karaktera, odgajanje moralnog djeteta podrazumijeva više od pukog čekanja na prilike da reagujemo na postupke svoje djece. Kao roditelji, želimo  “proaktivno“ prenositi naše vrijednosti djeci.  Ipak, mnogi od nas to čine pogrešno.

U poznatom eksperimentu u kome je učestvovalo 140 osnovaca i srednjoškolaca, psiholog  J. Philippe Rushton davao je žetone učenicima koji bi pobijedili u igri.  Mogli su ih zadržati ili donirati siromašnoj djeci. Djeca su prvo posmatrala kako nastavnik igra istu igru, ponašajući se ili sebično ili velikodušno. Nakon toga, nastavnik bi nekoj djeci držao predavanje o važnosti davanja, dok jednoj grupi djece nije govorio ništa. Uticaj odrasle osobe bio je primjetan, s tim što su djela govorila više od riječi . Kada su se odrasli ponašali sebično, i djeca su bila sebična. Što god odrasli pričali, djeca bi davala manje, nakon što su posmatrala sebično ponašanje odraslog uzora. Kada bi nastavnik bio ”široke ruke”, učenici su davali 85% više od norme, bez obzira je li im pričao da treba biti velikodušan ili nije ništa govorio. Čak i kada bi ”propovijedao” sebičnost, a ponašao se velikodušno, djeca su donirala 49% više od norme. Djeca se uče darežljivosti posmatrajući što njihovi uzori rade, a ne slušajući što im oni govore.

Kako bi provjerili je li uticaj uzora bio trajan, naučnici su dva mjeseca kasnije ponovno posmatrali djecu kako igraju istu igru. Jesu li ponašanje i riječi odraslih ostavili traga na dječju velikodušnost – i jesu li se uopšte sjećala uticala kojem su bila izložena prije dva mjeseca ?

Najvelikodušnijom su se pokazala djeca koja su posmatrala kako nastavnik velikodušno daje, ali pritom ne govori o važnosti davanja. Poslije dva mjeseca, ova djeca su bila 31% darežljivija od djece koja su i gledala velikodušnost na djelu, i slušala lekcije o njoj. Pouka ovog eksperimenta je jasna i glasna: Ako ne pružate djetetu primjer svojom velikodušnošću, pričanje o njoj neće pomoći. Na duže staze, puno je djelotvornije činiti dobra djela i pritom ne govoriti ništa.

Ljudi često vjeruju da karakter vodi djelovanju, ali kada je riječ o ”izgradnji” moralne djece, ne smijemo zaboraviti ni to da djela oblikuju karakter. Na to nas svojim pitanjima opominje i psiholog Karl Weick: “Kako mogu znati ko sam dok ne vidim što radim? Kako mogu znati što su moje vrijednosti dok ne vidim sopstvena djela?”

Izvor: Čuvarkuća

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply