Idi, igraj se!

igranjenapolju

PIŠE: Najdžel Late, knjiga Kako djeci postaviti granice i pri tome sačuvati živce

Od kada je posao roditelja da u svako doba dana i noći mora da zabavlja dijete? Meni to uopšte nije jasno, jer znam da generacija mojih roditelja nije imala takav pritisak kao što moja genaracija ima – da po svaku cijenu zabavi svoju djecu. Usljed toga se zadatak roditeljstvovanja prilično zakomplikovao.

Sjećam se kako sam jednom prilikom, kao mali, prišao ocu koji je na televiziji gledao kriket. Obavijestio sam ga lijepo da mi je dosadno. Ja baš nisam bio ljubitelj kriketa ali je zato moj otac bio veliki navijač. Ništa valjda nije toliko volio kao da po cio dan gleda kriket. Cio bogovjetni dan.

“Ta-ta-a-a?” – počeo sam kuknjavu.

Tišina.

“Ta-ta-a-a?” – ponovio sam.

Moj tata je iskočio iz fotelje i prodrao se : “Gospode, šta je bilo?”

Na trenutak sam se uspaničio, ali onda sam shvatio da to nije bilo upućeno meni već televizoru, pri čemu je tata očigledno mislio da taj aparat sredstvo dvosmjerne komunikacije i da će taj izliv emocija doći direktno do ušiju igrača.

“Ta-ta-a-a?” – zakukao sam ponovo, ovaj put glasnije pošto je ponovo zauzeo svoje mjesto.

Konačno je podigao pogled i vidno iznenađen što me vidi kako stojim pored njega pitao: “Šta je bilo, sinak?”

“Dosadno mi je. Možemo li negdje da idemo napolje?”

“Jok. Gledam kriket. Idi napolje i igraj se.”

I što je najbolji štos, stvarno je tako i mislio. Nije se zafrkavao, zaista me je otjerao napolje da se igram. Šta više, kako sam bio blesav, ja sam ga i poslušao.

A sada sjedi neobičan dio priče, a to je da čak i nakon svih ovih godina još uvijek ne mogu sebi da objasim:

Ništa mi se loše nije desilo.

Baš čudno, zar ne?

Ama baš ništa loše.

Nisam se osjećao zapostavljenim, niti nevoljenim, niti neshvaćenim. Nisam patio od nedostatka muškog modela, niti od uopštenih problema u odnosu na oca. Nisam se ni oklizuo na mokru travu, nisam istjerao oko štapom, nisu me pojeli bijeli medvjedi, nisam se zapalio niti sam pazario svinjski grip. Koliko se sjećam, samo sam izašao i igrao se u kolibici koju smo napravili na nekom drvetu iza naše kuće.

Mislim da sam se čak i lijepo zaigrao.

Ne bi želio da pomislite da moj tata ništa drugo nije radio osim što je gledao kriket, jer nije bilo tako. Na različite načine se bio anažovao u mom životu i imam lijepe uspomene o zajedničkim aktivnostima koje smo kao porodica izvodili. Razlika je u tome što je on jasno davao do znanja, da uprkos tome što je roditelj, ima pravo da provede i cio dan urlaujući na ljude na televiziji kada je on smatrao da izvode neku glupost.

Moderno roditeljstvo po svemu sudeći zastupa stav, da je naš posao da djeci služimo kao režiseri zabavnog programa, filujući ih beskonačnim stimulativnim i korisnim aktivnostima kada god je njima bilo dosadno, kada su neraspoloženi ili ne znaju šta će sa sobom. Ako kažu da im je dosadno u većini slučajeva smo mi ti koji gradimo kule od kocaka, isjecamo papirene figure ili pomažemo da se oboji bojanka sa disnosaursima.

Ne smatrama da je naš posao da ih non-stop zabavljamo. Naprotiv, mislim da ih mi  – što nema veze sa pomaganjem djeci – zapravo lišavamo dragocjenog iskustva učenja. Dosada je odličan podstrekač, može da bude prva iskra u lancu koji počinje u kišno popodne i završava se u čarobnoj zemlji Morgota koj se bore protiv opakih letjećih majmuna. Dosada ima moć da otpisanu kartonsku kutiju prevori u mlazni avion, ili u trkačkog konja ili u robota. Dosada je opruga koja vas izbaci na trambolinu, na bicikl ili na drvo ispred kuće.

U svakom slučaju, dosada je dio života s kojim dijete prije ili kasnije mora da se izbori. Drugi period svakodnevnog života zaista umiju da budu dosadni i zato sposobnost da se sami zabavite  – ili makar da podnosite dosadu, a da ne iritirate druge oko sebe – predstavlja vještinu koju će svako dijete morati da izgradi.

Da me ne shvatite pogrešno, ne želim ni na trenutak da zastupam stav da na treba izlaziti s djecom i provoditi vrijeme sa njima, jer bez daljnjeg to morate raditi. Ne samo što će ti trenuci biti divana zabava za sve, već i što je vrijeme za takve aktivnosti ograničeno. Djeca za tili čas odrastu i napuste roditeljski dom, a vama će biti žao što se niste više igrali sa njima.

Važno je, međutim, da to ipak ne morate da radite stalno. Imajte zajedničke avanutre, idite u šetnju, gradite kućice na drveću ako imate alat i sklonost ka majstorisanju – ali nemojte misliti da neprekidno morate da zabavljate djecu, jer ćete inače biti loš roditelj.

Baš je danas popodne moj stariji sin sišao u odrinaciju i rekao da mu je dosadno.

“Stvarno?” rekao sam.

“Daaa”.

“Znaš da treba da zvršim ovu knjigu koju pišem.”

“O čemu se rad?” – upitao me je.

“O vaspitavanju djece”.

“E, pa” reko je mastorski taktično, “zar nije glupo da pišeš knjigu o vaspitavanju djece kad bi trebalo da vaspitavaš mene?”

“Nije.”

“Zašto?”

“Zato što nisam potpisao ugovor kada si se ti rodio, već kada sam obećao svom izdavaču da ću napisati knjigu. Osim ako nemaš dobrog advokata, mislim da knjiga ima prednost.

Namrštio se. “Ali meni je dosadno”

“Blago tebi” rekao sam. “Meni nije, imam jako puno posla. Idi napolje i igraj se.”

“Ali…”

“Evo kako ćemo”, rekao sam prekinuvši nešto što bi se pretvorilo u raspravu o tri sata da sam ga pustio. “Brojim do tri, i ako ne izađeš iz moje kancelarije dok izbroji do tri, skratiću ti odlazak na spavanje za pola sata”.

“Ali…”

“Jedan…”

“Ta-ta-aaa”.

“Dva..”

Škljoc, što je naravno zvuk koji vrata prave kada najavljuju da je jedan d.ečak upravo krenuo u neku novu, veliku avanturu.

Nekako mislim da bi se moj tata složo s tim.

Izvor: Zelena učionica

 

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

  1. Bravo bravo bravo!!! Konačno mi malo pade kamen sa srca!! I ja sam tako vaspitavana,mada smo moje drustvo i ja imali toliko aktivnosti da nam je rijetko kad bili dosadno!!a danas nas proglase losim roditeljima ako sebi damo oduska!!!!

Leave a Reply