Da, moguće je nikada kazniti ni udariti dijete

mamaisin
PIŠE: Dr. Laura Markham,klinički psiholog Ahaparenting

“Doktorka… Ja, jednostavno, ne razumijem! Kako će moja djeca naučiti da se ponašaju ako ih baš nizašta ne kažnjavam? Ne bih nikad digla ruku na njih, ali moram ih nekako naučiti da loše ponašanje nosi neke posledice! Pa djeci je potrebna disciplina, to je valjda jasno.”

“Da li vi uopšte imate decu?! Očigledno da ne, u suprotnom biste znali da je roditeljstvo bez kažnjavanja nemoguće, ako ne želimo da odgajamo kriminalce!”

Veoma rijetko pominjem svoju djecu u tekstovima, ali me često pitaju za njih jer roditelje, naravno, zanima da li je onaj ko im daje savjete samo teoretičar ili ima i neko iskustvo. Tako da, kad sam dobila ove dve poruke gore, shvatila sam da je potrebno da odgovor napišem javno.

Dakle, da bih objasnila kako djeca mogu naučiti da budu dobri ljudi i bez kažnjavanja, pribjeći ću meni najbližem izvoru: mojoj djeci. Oni nisu nikad kažnjavani, nikad odlazili u ćošak, nikad dobili ćušku. A danas su razumni, odgovorni, srećni, uspješni mladi ljudi. Kako oni to objašnjavaju?

Kad sam ih pitala, bili su zbunjeni.

Moja ćerka (16 godina): „Zašto bi nas kazna učila ponašanju? Ona samo čini da djeca gube kontakt s roditeljima, prestaju da ih poštuju. Zašto bi onda djeca slušala savjete roditelja koje ne poštuju?”

Ja: „Kako misliš, slušala savjete?”

Moja ćerka: „Pa mislim na ono kad djeca rade ono što im roditelji savjetuju, što im kažu da urade.  Znam mnogo djece koja imaju loš odnos s roditeljima, pa su počeli rano da lažu, izbjegavaju roditelje i postala buntovna. Ali ja nisam željela da kršim tvoja pravila. Zato što sam shvatala njihov smisao. Zašto te onda ne bih slušala?”

Ja: „Ali kako ste naučili da ne treba da udarate, na primjer?”

Moj sin (20): „Empatija. Otkad znam za sebe, znam da ne želim da udaram drugu djecu jer bih ih time povredio. Ali, dešavalo se, da budem toliko bijesan da to zaboravim i udarim nekog. I zato što si ti to razumjela, ja sam mogao da se naučim samokontroli. To što si razumela da je u redu da budem ljut pomoglo mi je i da se bolje osjećam i lakše prebrodim te trenutke bijesa.”

Moja ćerka: “Sa kaznom ili bez nje – naučićeš dijete da ne udara drugu djecu. Ali ako kažnjavaš da bi ih nečemu naučio, naučiće samo to da ne treba da udara da kasnije on ne bi patio. Ako koristiš emaptiju da naučiš dijete, naučiće da ne udara jer tako povrjeđuje drugu osobu. Tako se postaje bolji čovjek. Tako što će naučiti da brine i o tuđim osjećanjima.”

Ne, ja nisam popustljiv roditelj, iako ste to vjerovatno pomislili. Imam standarde koji su viši od onih koje ima većina roditelja koje poznajem. I te kako postavljam jasne granice ponašanja, ali UVIJEK uz razumijevanje dječjih osjećanja.

I da ne biste pomislili da sam ja jednostavno na dar dobila poslušnu djecu, znajte da moja šira familija još pamti zastrašujuće faze koje je moj sin imao sa tri godine, a ja dobro pamtim kako sam bila postiđena kad je moja ćerka bila u fazi udaranja drugara iz razreda sa svojih šest godina. Odgoj moje djece je bio divan, ali težak posao. I bilo je trenutaka za koje sam sigurna da mnogi roditelji ne bi prevazišli bez kazne.

Ali ja sam shvatila da djeca jednostavno brže uče ako ih ne kažnjavam. Ako im pomognem da shvate da i sami ŽELE da dostignu visoke standarde ponašanja koje sam im postavila i podstaknem ih da razviju vještine za to. Ako uspijem sebe da smirim u trenucima ljutnje i pokušam da stvari pogledam iz njihovog ugla. Ako se oduprem potrebi da ih kontrolišem i da uvijek budem tu da spriječim negativne posledice njihovih odluka, kako bi životne lekcije učili iz svog iskustva.

Naravno da je djeci potrebna disciplina. Ali disciplinovati bi trebalo da znači „usmjeriti”. I nema nikakvog razloga da naše usmjeravanje bude praćeno kaznama. Ne bi trebalo da se zanosimo idejom da možemo da kontrolišemo drugu osobu, pa čak ni sopstveno dijete. Pa šta bi onda trebalo da radimo? Jednostavno, da se trudimo da postavimo dobar primjer i vršimo uticaj na njih. A sama kazna jednostavno neutrališe taj uticaj. Čini samo to da djecu udaljava od vas i podstiče ih da vjeruju da ste vi osoba koja ih ne razumije. Ako želite da na ponašanje, odluke, život svog djeteta imate uticaj – jedini način je pozitivna disciplina i pozitivna veza.

Ovakvo roditeljstvo jeste teško, ali ne i nemoguće. Postoji stotine hiljada roditelja kao što sam ja, koji nikad nisu kažnjavali svoju djecu, a čija su djeca odrasla u divne ljude. Njima prijetnje i kazne nikad nisu bile potrebne u vaspitanju. Zašto? Pa zato što su ova djeca naučena da ŽELE da donose ispravne odluke, da ŽELE da budu dobri, odgovorni i uspješni ljudi. Zato što znaju zbog čega je to važno. Zato što vjeruju svojim roditeljima, a to povjerenje nije rezultat kazni.

I još nešto. Svako dijete zna koji je izbor pravi kad se nađe pred odlukom da li biti „dobar” ili „loš”. Zatvori su puni djece koja su odgajana uz kazne, batine i zastrašivanja i znali su da rade pogrešno. Djeca odgajana bez kazni imaju mnogo veće šanse da izaberu pravi put iz nekoliko razloga:

1. Više vjeruju roditeljima i njihovim savjetima jer u njima vide razumijevanje i jasnu želju da se napravi izbor koji je najbolji upravo za dijete.

2. Imaju više samodiscipline, koju razvijaju svaki put kad im uz razumijevanje njihovih osjećanja postavimo jasne granice. Odluka da odustanu od svoje prvobitne želje i poslušaju roditelje je uvijek još jedan stepenik ka izgradnji samodisciplinovanog djeteta. S druge strane, kažnjavana djeca roditelje slušaju ne zato što žele, već zato što nemaju izbora. I to nema samodiscipline. A s treće strane popustljivo roditeljstvo ne podrazumijeva postojanje bilo kakvih granica, pa se od djece ništa i ne traži i ne očekuje.

3. U stanju su da naprave pravi izbor zato što su naučili da upravljaju svojim osjećanjima. Mogu da odole trenutnim impulsima koji bi ih inače izbacili iz kolosjeka.

Ali, šta ako ste već sve ovo pokušali? Pozitivno roditeljstvo, razumijevanje za djecu, smiren pristup, a djeca opet ne žele da sarađuju? Dobro došli u klub! Kao da se meni to nikada nije desilo! Sva djeca imaju dane kada jednostavno nisu u stanju da sve emocije drže pod kontrolom. Baš kao i mi, odrasli. Vaš pristup i empatija sigurno može pomoći djeci da savladaju emotivni naboj i počnu da sarađuju. Ali, ponekad, djeci je jednostavno potrebno da čujemo šta ih muči. I nekad, to ne mogu da kažu riječima, već vikom, suzama i histerijom. I nekad, to je sasvim u redu da dozvolite!

Izvr: Zelena učionica

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Comments

Leave a Reply