Svilene bube i pedeset nijansi armature

saradnjaPIŠE: Jelena Jovanović, TashonLash

Zvalo me na mobilni. Nešto svileno, bubičasto, trapavog, tananog glasa. Treperilo na providnim krilcima. Fino neko momče. Svo potreseno. Došlo mi je da ga stavim u krilo, očešljam, vežem pertlu, da se isplačemo zajedno. Da mu skuvam supu.  To, koje me je zvalo, zvalo je u formi bivšeg muža-supruga. Sjetilo se.
Pa, gdje si, stari prijatelju, ti do sad?!

Bilo bi ijlepo da mi se objasni, koje je stanje ludila na djelu. U svom vijeku (bivše) žene-supruge, naslušala sam se i nagledala takvih bračnih bisera da bi me njihovo prepričavanje odvelo pravac na vezivanje košulje, rukavima otpozadi. Sve ja razumijem. I ne volimo se više, i verbalno se napumpavamo, i upražnjava se disciplina “govori ono što ne misliš, misli ono što ne govoriš”. Ali, mi imamo dijete zajedno. Zdravo, pravo, pametno, srećno, na loknice i plave metlica trepavice, divno dijete.

Zaista, sve razumijem, ali ovo nejavljanje. Krepam od nerazumijevanja. Koje mjere treba da preduzmem da sredimo to? Telefon imade(š). Samo treba da klikne(š). Noge imade(š), takođe. Samo treba da korakne(š). Sav opremljen, što fizički, što tehnološki, za komunikaciju, ali nikako ne imade(š) hrabrosti, čega već, ne znam.

Dobio, nesrećnik, mene za bivšu ženu-suprugu. Sve mu nogice zanemoćaju kad treba da se javi, te se ne javlja. Mnogo sam opasna. Imam džube na glavi, naoštrene očnjake i leden pogled zapakovan u metar i šumsku jagodu. Kad me vidiš da se sastraviš. Ali, sinak, nije to opravdanje za nejavljanje. Mada, ni dotični nije naivan. Nedostatak snage u nogicama nadoknađuje snagom ćutanja. Tišina transilvanijskih atributa. Onako, sablasno da vuče na stravu i neizvjesnost. Sve filovano debelom maglom. Tišina je sumnjiva pojava. Čim ćuti, znači da nešto nije u redu. Promaju koju je tišina donijela razvodom i obogaljenim mu Egom, iskoristio je da zbriše. Dok sam ja to shvatila, već je daleko odmakao mašući tananim, providnim krilcima.

Recimo da postoji takmičenje u disciplini “nemušta komunikacija i rendgenski prazni pogledi” ono bi pobijedilo sigurno. Ono u formi bivšeg muža-supruga.  Šiša Dalaj Lamu u nirvanskoj nezainteresovanosti. Gleda kroz tebe. Gleda, a ne vidi. Čuje, a ne sluša. Niti ga zanima. Tijelo je tu, a suština tamo daleko, prevazišla granice oblaka i svemira. Nema te inkvizicije koja bi iz njega slog izvukla. Ćuti ćutolog. Deficitaran mi sav moj trud da ga namolim da se javi. Ispade on kolateralna šteta, pored mene ovakve, sa terijerskim nagonima za istjerivanjem pravde.

I tako, zvalo me u jutro, kad mi je pritisak rovario parket. U prvi mah mi bi zlo. Bojazan me od sebe same uhvatila. Rekoh, sad kad arlauknem, pa poslaću ga na lijepo putovanje za koje se ne kupuje karta. Najradije bih pukla k’o petarda. Pustila narav poskoka da odposkakuće i da ga ćapi. Nego, neću, učila me majka nenasilnoj komunikaciji i lijepom izražavanju, tako ću i da se ponašam.
Brojim do šest hiljada.

Crvrkućem po bontonu, prijatnim glasom šalterske službenice, koja se smješka, a opet strogo gleda. Korisnim ljubaznostima poput “Dobro jutro, kako si?” pretvaram mu tanani, nesigurni glas u muški, pa otplovismo put razgovora. Hajde da razgovaramo. U redu je. Dunem oblačić misaone prašine sa dana kada se rodilo naše dijete. Kad se samo sjetim da smo zajedno, držeći se za ruke u porodilištu, donijeli na svijet plavu mustru, sve mi se osjećanja upletu u DNK spiralu. Pred pučem sam. Tada mi se činilo da smo ljubav od stijene odvaljena. Snažni kao zabrađeni, šifonjer-drvosječa, četkastih brkova i zasukanih rukava u crvenom, toplom karou. Doduše, njemu brada nesretno na pečate raste, a ja već odavno depiliram brke. Mućak. Selektivna amnezija mi navukla nepropusne zavjese na oči, učinila da pređašnje naše djeluje kao tuđe. Kao i da nikad nije ni bilo. Musave mi naočare, ne vidim nas, dječače.

Da bi idila telefonskog razgovora, nas drugara iz Narodnog Fronta, bila idiličnija, počela je kiša. Dobuje, curi u ritmu izvinjenja. Trunčicu naporno, kao da te neko neprestano gurka prstom u rame. Život je mnogo drugačiji u radnji no u izlogu. Tako i roditeljstvo. Tako i brak. Tako i odnos bivših brakočinitelja.

Kraj ove priče bolje da ne tražim. Zato što ga ni nema. Lijepo mi je kad pomislim da moji budući atrtritični, grbavi prsti ne žale ni za čim. Lijepa mi je pomisao da funkcionišemo pod otežanim okolnostima. Lijepa mi je pomisao da se ne pretvaraš u fatamorganu i Hudinija. Da te ne tražim po budžacima, nogom u vrata, jer ne znam gdje da tražim. Lijepa mi je misao da se mustra raduje vašem viđanju. Lijepo mi je saznanje da te nije željna.

Uzdaću se u sokratovski princip “nisi znao bolje”, jer i ja sama gomilu puta nisam znala bolje. Iz roditeljskog razumijevanja, prema tebi kao nečijem djetetu zarad našeg djeteta, udariću pedest prvu armaturu na živce. Zažmuriću na vrijeme koje je prošlo. Ono je, kako god sat da okreneš, relativno. Živi u rupama. Nijansirano u podočnjacima da te istjera iz kuće. Ne zna ništa drugo nego da neuhvatljivo, pjeskovito curi kroz stručić pješčanika.

Završili smo razgovor na note. Komplimentiram sebi da sam jedna veoma pristojna bivša žena-supruga. Komplimente primam u neisplaćenim alementacijama, ali da se ne zalijećem. Čak smo ga povela na put sjećanja, kad smo se držali za ruke i cveklasto-crvenkasto se caklili od zaljubljenosti. Divno sam ispričala, malo pridjev ovde, malo atribut ondje. Ispade nam veza upisana i sazdana k’o Versajska bašta i sve je divno na cvjetiće.

Samo… Straši me nedosljednost kojoj je sklon. Nedosljednost i posljedično tome implozija, kojoj sam ja sklona, kad sam na neizvjesnom i nesigurnom tlu. Nuklearni fizičari i hemičari mogu da mi pozavide i ovom prilikom prijave na kućni seminar i demonstraciju. Teoretska fizika je, uistinu, mnogo bezbjednija od posljedica iste na djelu.

Eto ti sad. Nivo vode mi se podiže. Davi mi trepavice, mahnite k’o nadstrešnice porasle, kaplje na sve strane.
Još ću i da se ubuđam.

HiPP

Procedure i Izazovi Samohranog…

Leave a Reply